U potrazi za suosjećanjem

Standardno

Koliko smo ljudi u ovo vrijeme prepuno nezadovoljstva? Koliko poznajemo one s kojima živimo i radimo? Koliko smo osjetljivi na pravdu i nepravdu? Učimo li djecu što je pravo i pravedno? Ili ih tek poučavamo kako će se što bolje snaći u životu? Ima li u nama još uvijek čovječnosti i suosjećanja?

Gledajući televiziju ili bacivši pogled na bilo koji popularni tjednik, što biste odgovorili? Toliko je beznačajnih i krivih stvari danas dignuto na razinu, ne informacija, nego izvještavanja o njima, toliko nas mediji bombardiraju potpuno bezvrijednim sadržajima da u nekom trenutku jednostavno povjerujemo da nam je u životu najvažnije upravo to što smo vidjeli ili nam netko diktira da moramo imati.

Koliko je u takvom vremenu i u našem društvu teško biti roditelj? Biti Roditelj, a ne roditelj? Kako odgajati dijete u društvu izokrenutih vrijednosti? Kako dijete poučiti da misli svojom glavom i da vjeruje roditeljima, a ne medijima? Kako mu omogućiti normalno djetinjstvo? Kako ga poslati na maturalac?

Da, za nešto manje od 48 sati putujemo na maturalac! Prije nešto više od 24 sata roditelji jedne učenice došli su u školu i rekli da ipak nisu uspjeli skupiti novac za putovanje. Što se u međuvremenu dogodilo? Kolegica, majka učenika iz istog razreda, nazvala je roditelje ostalih učenika i zamolila za pomoć. U roku od nekoliko sati novci su bili osigurani. Možda to običnog čitatelja nimalo ne dira, nego se pita: „Pa, dobro, zar to nisu mogli prije napraviti?“, a možda mu je i sasvim svejedno zbog ove informacije. Meni nije. I ne zbog toga što se radi o jednoj iznimno dragoj, pristojnoj i pametnoj učenici, nego zbog elementarnog ljudskog osjećaja – želje i potrebe da se pomogne onome kome je pomoć potrebna. U situaciji kad većina obitelji jedva preživljava kojekako spajajući kraj s krajem, kad su u nekim slučajevima oba roditelja na burzi, kad kasne plaće ili obje roditeljske plaće iznose manje od jedne prosječne hrvatske plaće, to pokazuje da ljudi nisu izgubili ljudskost.

Kad radite u kolektivu u kojemu se osjećate ugodno i na posao odlazite znajući da će vam s kolegama biti dobro, pitanje bilo kakve akcije nikad ne postaje pitanje. Tako je i sad – akcija Džeparac bit će do sutra spremna.

Tako je to u mojoj školi. I više bi nam toga trebalo u životu jer bismo tad svi bili zadovoljniji.

Ponekad, kad me preplavi nezadovoljstvo svime ovime što nam se događa, postavljam si pitanje jesam li mogla nešto drugo odabrati za svoje zanimanje. Jer da jesam, tko zna bih li još uvijek bila ovdje. I koliko god se osjećala jadno, odgovor je uvijek samo jedan – oduvijek sam znala da ću biti učiteljica i da ću biti okružena djecom. Djeca su naša budućnost, a kakva će ta budućnost biti, odlučujemo mi. I zato je jedna mala kap ovakve volje i odlučnosti da se nešto promijeni – neprocjenjivo važna. Ta je kap jednoj osobi uljepšala djetinjstvo i omogućila joj da dobije isto što i njeni vršnjaci.

Pozdrav svim učiteljima bez kojih mnogi učenici ne bi bili to što danas jesu Smiješak

About these ads

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Log Out / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Log Out / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Log Out / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Log Out / Izmijeni )

Spajanje na %s