Motivacijski sat za čitanje lektire u osnovnoj školi

Početkom ove školske godine u većini se (ako ne i u svim) zbornicama podigla poprilična bura. Kolegice i kolege koji su sudjelovali u radu županijskih stručnih vijeća za pojedine predmete (za koje su održana prije početka nastave) došli su na prvu sjednicu s mnoštvom informacija. U mojoj su školi razredna nastava i engleski jezik raspolagali s povećim brojem smjernica koje se tiču vođenja pedagoške dokumentacije, izrade vremenika, planova, kurikuluma… Informacijama se pridružila i kolegica koja je u susjednoj županiji (Koprivničko-križevačka) prije početka nastave upoznata i kako sve to treba raditi unutar predmeta Hrvatski jezik.

Informacija je bilo puno, neke su se poklapale, neke su bile dijametralno suprotne; nekima nismo vidjeli svrhu ni cilj… Naravno, govorim o svom predmetu s pozicije osobe koja nije bila upoznata niti s jednom od njih. Nakon prvobitne zbunjenosti i propitkivanja što, kako i koliko od toga uzeti u obzir, u školi smo postigli dogovor kako ćemo riješiti neke opće stvari koje se tiču svakog predmeta (od vremenika do toga kojom bojom se smiju upisivati ocjene u imenik). Moram priznati da smo mnogi burno reagirali i na zahtjeve i na izvršavanje tih istih zahtjeva jer, eto, neki smo brži, odgovorniji, težimo sustavnosti i jasnoći i volimo se držati dogovora i rokova…

Kakve to veze ima s nastavom mojega predmeta? Ne raspolažući informacijama ili raspolažući poluinformacijama u čekanju da se dobiju potpune, kolegica i ja smo odlučile uzeti u obzir i držati se nekih smjernica iz susjedne nam županije. Jedna od njih je i obaveza (?) održavanja motivacijskog sata za čitanje lektire.

Kako je bilo dosad?

Istraživanja pokazuju da učitelji u prvim godinama svoje službe formiraju stavove i donose kriterije koje kasnije teško mijenjaju. Priznajem da sam i sama iz tog razdoblja zadržala stroži pristup ocjenjivanju i vrjednovanju, ali i da sam tijekom godinama često mijenjala i propitkivala pristupe pojedinim temama, zadaćama i ostvarivanju ciljeva nastave. Najčešće sam mijenjala pristup lektiri. Na početku svog rada čak sam jedne godine imala i radne bilježnice za lektiru (i nikad više jer su moji učenici bili skloni prepisivanju). Poučena tim negativnim iskustvom, otad uvijek pripremim pitanja na koje svaki učenik mora odgovoriti na svoj način. Pitanja se odnose i na sadržaj, i na davanje vlastitog mišljenja ili komentiranja dijela teksta, i pisanje sastavka na određenu temu iz teksta. Ponekad učenici pripremaju pitanja za svoje suučenike (naravno, moraju imati i odgovore), ponekad trebaju napisati samo kratak sadržaj (sažeto prepričavanje) ili naučiti prepričati jednu priču (primjerice, Kod kuće je najgore E. Kishona). Zadaci su različiti i mijenjaju se u skladu s mojim učenicima. Nastojim da budu zanimljivi i poticajni. Znam kolegice koje rade na sličan način, ali vjerujem da mnogi rade drugačije, vodeći računa o interesima, željama i mogućnostima svojih učenika.

Nakon čitanja uz pripremljena pitanja, uslijedila bi dva sata interpretacije lektire (opet na različite načine, ali najviše u obliku razgovora).

Što se promijenilo?

Kolegica iz paralelnog razreda i ja smo i dalje zadržale ovakav način sastavljanja pitanja uz čitanje (pitanja je najviše 5), ali smo uvele i motivacijski sat za čitanje lektire.

Početna je dvojba bila kako ugurati još taj jedan sat u godišnji plan koji smo pripremile tijekom ljeta. Rješenje se nametnulo samo od sebe, nakon male početne frustracije: imamo li motivacijski sat za čitanje, ne trebamo imati dva sata za interpretaciju. Zašto? Shvatimo li motivacijski sat kao sat književnosti (što i jest) i pristupimo li mu na taj način, na tom ćemo satu odraditi dio interpretacije. Tako sam ja u osmim razredima imala motivacijske satove za čitanje Breze Slavka Kolara i Starca i mora Ernesta Hemingwayja, a kolegica za Malog princa A. de Saint Exuperyja.

Kako je izgledao motivacijski sat?

Kao i kod većine stvari vezanih uz rad u nastavi, ne postoji gotov recept kako izvesti ovakav sat. Izgled i uspješnost ovisit će ponajviše o nama. I to je dobro jer nitko nije jednak i imamo različite pristupe temi koja, u konačnici, mora svakom učeniku pružiti jednake informacije. Dobra je stvar što na ovakvom satu ne trebate obraditi sve ono što biste inače obradili da je to uobičajeni sat književnosti (sjetimo se, imamo još i sat lektire!) pa možemo izvedbu sata prilagoditi pojedinom razredu. U mojem je slučaju to značilo da smo upoznali elemente iz životopisa Slavka Kolara, da smo pri čitanju ulomka posebnu pozornost pridali atmosferi i sociološkom aspektu novele pri čemu sam učenike usmjerila na promišljanje o odnosu između spolova i položaju žene u obitelji, da smo dotakli Kolarov kajkavski i usporedili ga s našim.

Motivacijski sat za čitanje djela Starac i more isto je sadržavao dio o piščevom životopisu (koji je itekako zanimljiv) s posebnim naglaskom da je volio lov i ribolov i da je dio života proveo na Kubi. Ukoliko volite koristiti IKT u nastavi, prezentacija na ovakvom satu itekako dobro dođe: lov na sabljarke, morski psi, ribolovni pribor, Kuba, čamci… Svaka kreativnost zlata vrijedi.

Na oba sata učenici su pokazali interes za temu (vrijeme će pokazati je li to bilo zato što su to bili prvi takvi satovi ili ih je zanimalo o čemu će čitati ili ih je nešto drugo zainteresiralo), tako da mogu reći da sam bila izuzetno zadovoljna njihovom aktivnošću na satu.

Moram priznati da je meni motivacijski sat olakšao sat lektire: dio gradiva sam obradila tijekom tog sata, istodobno usmjeravajući učenike na elemente koje sam željela da prate što je njima olakšalo čitanje jer su ih mogli prepoznati u tekstu i nisu morali „lutati“ unutar sadržaja. Korist je, dakle, obostrana.

Sat lektire

Ne znam što je razlog (kratak sadržaj, zanimljiva djela, želja za čitanjem?), ali većina učenika je bila spremna za sat. Jesu li u potpunosti pročitali djelo ili nisu do kraja ili su se, možda, služili nekim drugim izvorima u pripremi za sat, svaki učitelj u jednostavnom razgovoru i praćenju aktivnosti lako uoči. Što se tiče Starca i mora, većina učenika je bila spremna za sat, tek su dvoje ili troje za koje se to i očekivalo, zakazali. Iz aktivnosti na satu činilo se da su Brezu pročitali svi, iako provjera pokazuje da troje učenika nije zadovoljavajuće shvatilo sadržaj. Uzmemo li u obzir da bi se interpretacija ipak trebala odvijati isključivo u usmenom obliku, onda i za to troje učenika mogu reći da su pročitali knjigu jer su sudjelovanjem u razgovoru pokazali da znaju o čemu je riječ (treba uzeti u obzir i da neki učenici loše reagiraju na pismene provjere zbog različitih razloga).

Zaključak

U doba kad nas sa svih strana zasiplju kratkim informacijama svakakvog sadržaja do kojih je brzo i lako doći, a djeca žive u okruženju stalnih podražaja koje primaju istovremeno, zainteresirati nekoga na čitanje lektire – nije lako. Pridodate li tome i nezanimljive ili sadržaje s kojima se ne mogu poistovjetiti, lako ćete se obeshrabriti u namjeri da od svojih učenika načinite čitatelje. Niz je čimbenika koji djecu odvraćaju od čitanja pa su učitelji stalno u potrazi za načinima kako okrenuti taj negativni trend. Lektira se često u nastavi doživljava kao najgora moguća tlaka. Svaki učitelj može izdvojiti pisce ili sadržaje koje učenici vole čitati i one koji izbjegavaju. Isto tako, često može i objasniti koji su razlozi zašto se nešto voli čitati, koliko je na interes za čitanje o nekoj temi utjecao, primjerice, korelacijski sadržaj s nekim drugim predmetom (primjerice, Dnevnik Ane Frank i nastava povijesti) te koliko su učenici sposobni povezivati sadržaje različitih predmeta. Lektira se nikako ne bi trebala doživljavati izdvojeno, kao nešto što je samo sebi svrhom, nego kao želja da se o nekoj temi sazna nešto više. Kako u tu želju uklopiti popis djela za čitanje? Osim obaveznih naslova (za koje se također može pronaći odgovarajuća motivacija za čitanje), možda bismo trebali odabrati djela koja će slijediti našu početnu namjeru (primjerice, pri čitanju knjige Sadako hoće živjeti to će biti korelacija sa sadržajima iz povijesti, geografije, vjeronauka, sporta (TZK), likovne kulture).

Motivacijski satovi za čitanje odabranih djela trebali bi za svrhu imati upravo to – omogućiti da učenici znaju razlog zašto će nešto čitati, da povežu i smjeste informacije koje će čitanjem dobiti jer, ruku na srce, neki od njih nikad neće sami poželjeti pročitati neko djelo. Potaknemo li ih na ovakvo „usmjereno“ čitanje, postigli smo puno. Za utjehu, naravno da postoje i učenici koje ne treba dodatno motivirati na čitanje, ali ih je sve manje i manje.

U prekrasnoj 3D animaciji Štrumpfovi, u bijegu pred Gargamelom, odlaze iz svog sela i svijeta i nađu se u usred Central Parka u New Yorku. Što su sve doživjeli u stvarnome svijetu i kako su se uspjeli vratiti natrag te kako izgleda spoj animiranog i igranog, obavezno pogledajte u 3D verziji.

Za nostalgičare kojima su ipak draži izvorni Štrumfovi, evo nekih poveznica:

- Štrumfastični Božić

- Štrumfovi i drvo s novcem

- Valentinovo

- Štrumfeta

Evo i nekoliko igrica sa Štrumfovima:

http://www.igre123igrice.com/super-igre-za-djecu/strumfovi-igra.html

http://superigre.net/besplatne-igrice/igre-za-djecu/strumfovi

http://www.igre.com.hr/igre-za-djevojcice/strumfovi

Bojanke:

http://www.bojanke.com/strumfovi.htm

http://www.bojanke.org/Online-bojanke/Bojanke/Bojanka-Strumpfovi.html

http://www.bojanke.com/forum/showthread.php?t=69.

Izdavačka kuća Znanje izdala je tri slikovnice o Štrumpfovima te bojanke i mozgalice s malim plavim stvorenjima u glavnim ulogama. Više pročitajte ovdje.

Putujući autobusom na maturalac i natrag, uživala sam u prekrasnim krajolicima i slikama „baš kao s razglednice“.

Skradin i Skradinski buk

Skradin i Skradinski buk PRIKAZ DIJAPROJEKCIJE PREUZMI SVE

Omiš

Omiš PRIKAZ DIJAPROJEKCIJE PREUZMI SVE

Priroda nas često ostavlja bez daha, male u spoznaji kratkoće vlastitog bivanja nasuprot trajanja svega oko nas. Posebno me oduševio Omiš, kraj neustrašivih i lukavih gusara koji su živjeli u suživotu s prirodom oko sebe, koristeći prednosti svog smještaja. Visoke planine, kanjon rijeke Cetine, otvoreno more, stoljeća upisana u kamena zdanja…

Dolina rijeke Neretve

Potpuno drugačiji krajolik je dolina rijeke Neretve, vodeni kanali nastali ljudskom intervencijom u prirodi, napravljeni iz slične potrebe – za preživljavanjem. Vožnja kanalima turista – namjernika opušta i smiruje. Stanovnicima je ona nešto posve drugo.  Sjećate li se dokumentarnog filma Obrada Gluščevića Ljudi sa Neretve iz 1966. godine koji je posveta je rijeci Neretvi?

Priznajem da je izlet u dolinu Neretve bio moja želja upravo zbog spomenutog filma.

I za kraj, slučajne sličice iz Makarske…

Sličice iz Makarske

Sličice iz Makarske PRIKAZ DIJAPROJEKCIJE PREUZMI SVE

Sjećate li se svog maturalca, onog malog i onog velikog? Moj je mali maturalac iz današnje perspektive imao neke odlike avanturizma – išao je samo moj razred s razrednicom, putovali smo vlakom do Rijeke, a zatim redovitom autobusnom linijom do odredišta u okolici Kraljevice. Boravili smo u bungalovima, a do prvog smo diskača morali pješačiti dijelom po magistrali, dijelom po šljunčanom putu. Zanimljivo da se najviše i sjećam pješačenja, plesa i kupanja. Zajedništva koje nas je povezivalo, zezanja i sitnih dječjih radosti. Kroz maglu se sjećam vožnje brodom, a jesmo li išli i na kakav izlet , nemam pojma. Nisu nam trebali telefoni ni televizori, dovoljni smo bili sami sebi.

Tridesetak godina poslije potpuno drugačija slika. Na maturalac idu tri razreda s četiri pratitelja, autobusom s klimom, odsjedaju u hotelu u kojemu svaka soba ima televizor, svi sa sobom nose mobitele i većinu vremena provode tipkajući i objavljujući statuse i objave na fejsu. I fejs je s nama pošao na maturalac.

Koliko aktivno fejs participira na maturalcu?

· Situacija prva:

Puni smo love i prvi prvom stajanju svi kupujemo dodatne bonove za telefon, da nam ne usfali.

· Situacija druga:

Gle, u hotelu je još jedna škola i to iz susjedne Koprivnice. Na prvu loptu „častimo“ se komplimentima, ali drugu večer ima tu već nešto… Padaju objave na fejsu, pokušavamo biti duhoviti pa malo i vrijeđamo one na koje su cure bacile oko. Fejs je divna stvar, možeš reći sve što ti padne na pamet, a da osobu ne gledaš u oči. Koja hrabrost napisati one dvije riječi!

· Situacija treća:

Tko će biti glavni u sobi? Kako se četiri ženske osobe mogu podnositi pet dana u istom prostoru, a da sve budu glavne? Evo svađe! Opet uskače dragi nam fejs i svi znaju koja je kojoj što napisala. Ponekad mislim da je fizička ljepota obrnuto proporcionalna ljepoti verbalnog izražavanja. Sram me i napisati što su si sve rekle. Nakon što sam i ja pokazala zube, ali u stvarnom vremenu, i obećala da mogu ići doma, ali samo ako ja nazovem roditelje da dođu po njih – idila – „Netko se posvađao? Svašta!“

· Situacija četvrta:

Vožnja barkama po kanalima dolinom Neretve. Čista nirvana, jedino da mi je zabaciti noge u vodu… I uživati… Ali ne, zvuk dolazne poruke remeti tišinu, treba vidjeti što ima novo u „stvarnome životu“. Avatari su nas preuzeli, ovdje bivstvuje samo naše tijelo. Šteta. „Već je prošlo sat i pol vremena?“ – možda su neki ipak uživali?

· Situacija peta:

Sumrak, vjetrić pirka, čekamo polazak u grad, odmaramo se nakon šetnje. Oko stola 4 -5- osoba razgovara: Gle, što mi je napisao! A koji je to, pokaži mi ga! Poslao mi je zahtjev za prijateljstvo!… S druge strane terase sjede ti isti dečki o kojima se razgovara.

· Situacija šesta:

Vozimo se kući, još dva – tri sata i doma smo. „Ima netko kune na mobitelu? Posudiš mi?“. Konačno više nema potvrdnih odgovora. I što se onda dešava? Onaj koji je ponio gitaru dolazi do izražaja i autobusom se pronese pjesma. Pjevamo sve pa čak i neke školske pjesme jer svi znaju riječi. Pjesma se ori, padaju varijacije. Smijemo se, skrivam im kape, zezam dečke koji su doživjeli romansu… Definitivno najbolji dio maturalca za mene.

Gledajući televiziju ili bacivši pogled na bilo koji popularni tjednik, što biste odgovorili? Toliko je beznačajnih i krivih stvari danas dignuto na razinu, ne informacija, nego izvještavanja o njima, toliko nas mediji bombardiraju potpuno bezvrijednim sadržajima da u nekom trenutku jednostavno povjerujemo da nam je u životu najvažnije upravo to što smo vidjeli ili nam netko diktira da moramo imati.

Koliko je u takvom vremenu i u našem društvu teško biti roditelj? Biti Roditelj, a ne roditelj? Kako odgajati dijete u društvu izokrenutih vrijednosti? Kako dijete poučiti da misli svojom glavom i da vjeruje roditeljima, a ne medijima? Kako mu omogućiti normalno djetinjstvo? Kako ga poslati na maturalac?

Da, za nešto manje od 48 sati putujemo na maturalac! Prije nešto više od 24 sata roditelji jedne učenice došli su u školu i rekli da ipak nisu uspjeli skupiti novac za putovanje. Što se u međuvremenu dogodilo? Kolegica, majka učenika iz istog razreda, nazvala je roditelje ostalih učenika i zamolila za pomoć. U roku od nekoliko sati novci su bili osigurani. Možda to običnog čitatelja nimalo ne dira, nego se pita: „Pa, dobro, zar to nisu mogli prije napraviti?“, a možda mu je i sasvim svejedno zbog ove informacije. Meni nije. I ne zbog toga što se radi o jednoj iznimno dragoj, pristojnoj i pametnoj učenici, nego zbog elementarnog ljudskog osjećaja – želje i potrebe da se pomogne onome kome je pomoć potrebna. U situaciji kad većina obitelji jedva preživljava kojekako spajajući kraj s krajem, kad su u nekim slučajevima oba roditelja na burzi, kad kasne plaće ili obje roditeljske plaće iznose manje od jedne prosječne hrvatske plaće, to pokazuje da ljudi nisu izgubili ljudskost.

Kad radite u kolektivu u kojemu se osjećate ugodno i na posao odlazite znajući da će vam s kolegama biti dobro, pitanje bilo kakve akcije nikad ne postaje pitanje. Tako je i sad – akcija Džeparac bit će do sutra spremna.

Tako je to u mojoj školi. I više bi nam toga trebalo u životu jer bismo tad svi bili zadovoljniji.

Ponekad, kad me preplavi nezadovoljstvo svime ovime što nam se događa, postavljam si pitanje jesam li mogla nešto drugo odabrati za svoje zanimanje. Jer da jesam, tko zna bih li još uvijek bila ovdje. I koliko god se osjećala jadno, odgovor je uvijek samo jedan – oduvijek sam znala da ću biti učiteljica i da ću biti okružena djecom. Djeca su naša budućnost, a kakva će ta budućnost biti, odlučujemo mi. I zato je jedna mala kap ovakve volje i odlučnosti da se nešto promijeni – neprocjenjivo važna. Ta je kap jednoj osobi uljepšala djetinjstvo i omogućila joj da dobije isto što i njeni vršnjaci.

Pozdrav svim učiteljima bez kojih mnogi učenici ne bi bili to što danas jesu

Kad radite kao učitelj u školi, roditelji često dolaze na informacije pa zajedno komentirate ocjene i ponašanje, razgovarate o dojmovima o učeniku, njegovim sposobnostima, motivaciji… I to vam je lako jer možete objektivno sagledati svakog učenika. Ali, tek kad kao roditelj i sami dolazite na informacije i vidite te sve ocjene u imeniku i čujete što druga osoba misli o vašem djetetu, dobivate sliku i o samom sebi jer je djetetovo ponašanje (pri čemu mislim i na učenje) svojevrsni odraz vas samih. Vi ste ga naučili kako se treba ponašati, vi ste ga naučili radnim navikama, vi ste u njega usadili interes za znanjem i želju za napredovanjem. U tim najranijim godinama vaš je utjecaj neprocjenjiv, vaše vrijeme uloženo u vaše dijete najisplativija je stvar koja vam se može dogoditi u životu.

I nisu samo prve tri najvažnije, cijelo vrijeme do polaska u školu itekako je važno za razvoj intelektualnih sposobnosti vašeg djeteta. Naravno, tu angažman ne prestaje, ali se sad probajte prisjetiti koliko ste puta u tom razdoblju s djetetom slagali slagalice, igrali igre memorije, igre strategije (počevši od najdostupnije i najjednostavnije – mlina), smišljali priče, dopunjavali rečenice, pogađali životinje na osnovi da-ne pitalica (idealne aktivnosti za vožnju automobilom)… Sjećate li se i sličnih igara iz svog ranog djetinjstva? Moram priznati da ja pamtim samo igru mlina sa svojom bakom, zrna kukuruza i zrna graha .

Ovih sam dana pročitala knjigu dr. Ranka Rajovića IQ djeteta – briga roditelja koju je izdala Hrvatska Mensa u sklopu Programa NTC sustava učenja (NTC = „Nikola Tesla centar“). Knjižica od 60-ak stranica opisuje program poticanja darovitosti djeteta koji se provodi u nekim dječjim vrtićima i školama u Rijeci, Dubrovniku i Zagrebu. Zanima li vas o čemu je riječ, što je darovitost, kako je prepoznati, kakav je utjecaj obitelji i sredine za razvoj darovitosti, koji problemi u razvoju mogu usporiti razvoj darovitosti, knjigu možete naručiti ovdje.

Mene su posebno oduševili primjeri motoričkih i grafomotoričkih vježbi i poticanje asocijativnog mišljenja. Kako je moje mlađe dijete napunilo četiri godine i već se neko vrijeme jako zanima za pisanje i rješavanje zadataka (po uzoru na stariju sestru), odmah smo počeli s učenjem čitanja u obliku prepoznavanja apstraktnih simbola. Različita međunarodna istraživanja pokazuju da je dijete prije pete godine sposobno naučiti većinu slova i prepoznavati na desetke simbola. „Upravo u ovom razdoblju možemo kroz igru stimulirati nove veze među neuronima i tako povećati sposobnost za učenje i indirektno poticati razvoj pojedinca i nacije“, ističe dr. Rajović. Pritom valja napomenuti da roditelj ne smije biti preambiciozan u svojim zahtjevima kako se ne bi dogodio kontra efekt.

Ono što me je potaknulo na razmišljanje je izdvajanje problema koji se javlja uslijed dugog gledanja televizije, igranje videoigara i sjedenja pred računalom – zapostavljanje procesa akomodacije oka. Taj je proces važan za koncentraciju, a razvija se brzim pokretima oka, praćenjem predmeta, trčanjem i preskakanjem prepreka. Dakle, igranjem i bavljenjem sportskim aktivnostima !

U knjizi su i primjeri Zagonetnih priča, Savjeti za svakodnevni rad s djecom (na ulici, u parku, u autu…), poglavlje o Poticanju mašte, razmišljanja i govora, o Komunikaciji, glumi, moći zapažanja te Izvod iz metodičkog priručnika za odgajatelje. Posebno je zanimljivo tumačenje zašto je vrtjeti djecu dobro za mozak .

Hrvatska Mensa organizira tečajeve za roditelje i odgajatelje pa ako vas je ovaj tekst imalo zainteresirao…

Jedan od intervjua s dr. Rajovićem možete pročitati ovdje, a videozapis pogledati ovdje.

Biti član nekog projektnog tima sa sobom nosi određene obaveze. S obzirom na to koji ste član, i vaše su obaveze drugačije. Tko zna, možda ste voditelj projekta ili ulagač (čitaj financijer), nadzornik ili tek obični član. Ili, jednostavnije rečeno: glavna faca, lovator ili šljaker . Možda, pak, svoju ulogu ne možete nazvati niti jednim projektnim imenom jer ste od svega pomalo. Ako je tako, bez vas projekt ne može uspjeti. Uzmimo slučaj da vašu obitelj čine i djeca pa bilo da ste majka ili otac, vaša je uloga neizmjerno važna jer vaš projekt mora uspjeti. Vaš je posao dugotrajan i iziskuje neizmjerno puno ljubavi i strpljenja, a najviše od svega – vašeg vremena.

Prije nekog sam vremena pročitala izjavu jedne poznate osobe u kojoj govori da je loša ispijačica kava, loša prijateljica, sestra i dijete jer vrijeme koje ima posvećuje svojoj obitelji. I ja sam tu negdje, bez onog epiteta poznat . Možda pretjerujem i nisam nikako trendy, ali vrijeme izvan posla u prvom je redu namijenjeno mojoj obitelji. Djeca rastu strahovito brzo i bojim se da će ako samo trepnem, proći godine njihova života i odjednom će biti velike… i moj će projekt djelomično završiti .

Zato, kad dođu bilo kakvi školski praznici, cure su doma sa mnom. Neizmjerno se veselimo druženju, vožnji biciklom, rolanju i vremenu koje imamo na raspolaganju. Naravno, nismo cijelo vrijeme zajedno jer i one imaju društvo, ali smo stalno tu negdje. Posebno se veselimo radionicama. Kad nema organiziranih, izvadimo zalihe iz podruma pa izrađujemo nakit, bojamo gipsane figurice, izrađujemo prigodne sitnice…

Na svu sreću, uvijek se nađe i nešto organizirano. Ponekad ne znam tko više voli radionice varaždinskog Obiteljskog centra – djeca ili ja. Jest da sam dobila slobodno s uskrsne radionice jer se mlađe dijete požalilo da neće sjediti na stolici s mamom jer je dovoljno velika da bude sama , ali je mama sudjelovala u proljetnoj radionici i baš je uživala.

		Proljetni Kreativko PRIKAZ DIJAPROJEKCIJE PREUZMI SVE

To mi dođe kao antistresna terapija, pogotovo kad vrijeme ne dopušta rad u cvijetnjaku . Družim se s djecom (ne samo svojom – ah, profesionalne li deformacije!), pričam s voditeljicama ili drugim mamama, bojam, režem, lijepim, smišljam… Prljam ruke, ponekad i odjeću i na kraju imam gotov proizvod! (Kad bi barem u nastavi hrvatskoga jezika bilo takve opipljivosti!). Naravno, radionica se produži i na sljedeći dan jer treba sve završiti i još dodati… Kad se ponovno sretnemo nakon par mjeseci, prisjetimo se što smo radili prošli put i što od onda možemo sami napraviti. I ponosni smo na svoj napredak.

Eto, povremena doza kreativnog igranja nešto je što bismo si svi povremeno trebali priuštiti kako svijet ne bismo zaboravili gledati očima naše djece. Vjerujete li i vi da bismo tad svi bili sretniji?

		Uskrsna radionica PRIKAZ DIJAPROJEKCIJE PREUZMI SVE

Pretražujući tako internetske baze podataka, prije godinu-dvije sam naišla na jednu prezentaciju namijenjenu učenicima nižih razreda i poticanju čitanja. Ideja zajedničkog čitanja na satu uz projekciju na platnu učinila mi se izuzetno primjenjivom za čitanje šaljivih narodnih pripovijedaka. Zato ovaj mjesec moji učenici nisu kod kuće čitali predviđenu lektiru jer smo to namijenili za sat.

Iz opere Ero s onoga svijeta

Ruku na srce, narodna književnost nije nimalo zanimljivo štivo petašima, ni bilo kojem osnovnoškolcu. Kako ih zainteresirati za čitanje teksta koji vrvi nepoznatim riječima, napisan je na dijalektu, govori o likovima koji njima baš ništa ne znače? Kako Podravce zainteresirati za narodnu književnost Hercegovine ili Dalmatinske zagore? I njihovim je roditeljima svijet narodne književnosti dalek jer su i oni rođeni u vrijeme kad je interes za narodnim stvaralaštvom, jednostavno rečeno, splasnuo. Jedino se možemo osloniti na bake i djedove, u najboljem slučaju. Kako im ipak pokazati da griješe ukoliko ni ne pokušaju, da su to univerzalne priče u kojima će uživati i koje će ih nasmijati? I kako im, istodobno, ne ubiti rasplamsanu ljubav za čitanje (zahvaljujući zavodljivosti Mire Gavrana i sanje Pilić)?

Kao rješenje se nametnulo čitanje na satu. Početna ideja da koristimo projekcijsko platno nije bila primjenjiva iz više razloga pa su učenici dobili svoj primjerak knjige, a ja sam pripremila svoj odabir pripovijedaka. Za uvod sam pripremila kratku prezentaciju o narodnoj književnosti, a onda smo prionuli čitanju . Bilo je tu tekstova o nadmudrivanja žene i muža, žene i vraga, ciganima, Eri i Nasrudin hodži, ugađanju svima, muškim i ženskim poslovima …

Nakon što sam pročitala tekstove koje sam pripremila, učenici su dobili određeno vrijeme da sami pročitaju još pripovijedaka, a onda je svatko morao naglas pročitati jednu po svom izboru. Uvjerljivo najpopularnijima pokazale su se priče o ciganima i u jednom smo razredu pročitali sve koje su bile u knjizi. Zbrojite li, dakle, priče koje su čitali učenici s onima koje sam im pripremila (12), dobiva se zgodna brojka od preko trideset (ovisi o broju učenika u razredu) pripovijedaka koje su svi čuli i svi razumjeli. Mislim da je to i bit čitanja. Mogla sam ja njih natjerati da čitaju kod kuće, ali bi to bilo baš tjeranje i muka. I čitanje bez razumijevanja. Na ovaj su način spontano reagirali na tekst, smijali se, komentirali, uspoređivali sa svojim iskustvom i uživali u ugodnoj atmosferi na satu. Treba li napominjati da smo na kraju svi bili zadovoljni? i da su priznali da takvo što nisu očekivali?

Na lektiru se nadovezao i sat medijske kulture jer smo gledali lutkarski film Mate Bogdanovića „Gliša, Raka i Njaka“ po scenariju Kreše Golika i prema elementima narodne pripovijetke „Svijetu ne možeš ugoditi“. Uspjeli smo napraviti usporednu analizu teksta i filma te zaokružiti cijelu priču o narodnom stvaralaštvu pričanjem viceva (primjerenog sadržaja, naravno!).

I tako se sadržaj koji mnogi ni u ludilu ne bi uzeli u ruke pretvorio u nešto zanimljivo, svakodnevno i razumljivo, a popularnost priča o ciganima svjedoči da su od svih likova upravo oni mojim Podravcima najbliži jer ih poznaju.

Naravno, jaja za školu smo ispuhali i zalijepili ih silikonskim ljepilom na štapiće za ražnjiće. Sad nam još preostaje kupiti ih na uskrsnom sajmu u školi. Drugu turu ćemo ispuhivati za vrtić, a što će biti s njima, ne znamo, kao ni hoće li preživjeti četverogodišnje ručice moje princeze koja 4. rođendan slavi upravo na Uskrs .

Evo nekih ideja za igru i veselje. Cvjetna lopta ili jaje?

http://kre-kreativni.blog.hr/2009/04/1626075483/pripreme-za-uskrs.html

Vjenčić za vrata (naravno, moguće su različite varijante, pogotovo u boji ):

http://www.vilibald.com/index.php?option=com_content&view=category&layout=blog&id=27&Itemid=124&limitstart=10

Razigrane ovčice:

Što učiniti s kutijama u kojima kupujemo voće ili povrće? Prekrasnu škrinjicu za pisanice!

http://hobbychic.blogspot.com/2011/03/djecji-diy-za-uskrs.html

Plava ptica i jednostavne pisanice:

http://www.she.hr/obitelj/kreativan-djecji-uskrs

Još jedna ovčica i beba jaje :

http://85.94.76.153/clanak/uradi_sama/izradite_jedinstvene_ukrase_za_uskrs/3177

Što su učinile vrijedne ruke jedne bake:

http://www.057info.hr/galerija/knjiznica-ploca–kreativna-baka

Plastične čaše, žlice i vilice kao materijal za izradu zečeva???

http://www.kreativna-radionica.com/

Zeko od papira za najmlađe:

http://www.vum.hr/Slike/Fotografije/vesna_totic_radionice/05_radionica_uskrs.jpg

Ima toga još puuuuuno… Jedino što trebate/trebamo je dobra volja jer će tad biti i vremena, a onda i veselja i dječje radosti. Poigrajmo se, budimo načas poput naše djece jer nije važno da imamo uvijek čistu i pospremljenu kuću, pokošenu travu u dvorištu, oplijevljeni vrt ili sve stvari izglačane… Bit će u godinama koje dolaze još i previše toga za glačati i previše prašine za obrisati, korova i trave, a naša zlata nikad više neće biti mala i željna naše pažnje i našeg vremena. I neće pamtiti prašinu i korov, nego zajedničko druženje i osjećaj zajedništva i ljubavi. A to i jedino jest važno u životu .

No, kako se sve ne bi baš svelo na puko čitanje pjesama (što većinu učenika odbija – čast izuzecima), nastojim od čitanja poezije napraviti mali projekt. Redovito izrađujemo plakate, a pridružujemo im i izradu malih zbirki pjesama.

Čitanje

Mislim da ne treba ponavljati na kojoj je razini kultura čitanja naših učenika. Prekrasno je raditi s djecom koja su iz roditeljskog doma došla s razvijenim čitateljskim navikama ili ih je učiteljica do petog razreda „zarazila“ ljubavlju prema knjizi. U svakoj se generaciji učenika nađe i takvih pojedinaca i njih čuvamo kao malo vode na dlanu. Nažalost, oni nisu mjera svih stvari jer većina učenika jednostavno ne voli čitati. Zašto – o tome sam više puta pisala, a ovo je jedan način kako ih se može motivirati da pročitaju barem nešto.

Učenike obično podijelim u skupine prema mjestu stanovanja ili im dopustim da sami oforme grupe ukoliko su dovoljno složni za taj posao. U svakoj je grupi najviše 4 učenika, a najmanje 3 (izuzetno dva uz dobre razloge za to).

Dvije inačice

Kad sam uvela izradu plakata uz čitanje pjesama, plakate su učenici morali izraditi kod kuće. Svatko je morao na plakat svojim rukopisom prepisati jednu ili dvije pjesme (prema dogovoru) po vlastitom izboru i ilustrirati ih. Na satu je svatko trebao interpretativno pročitati svoje pjesme, objasniti zašto ih je izabrao, a učenici su mu mogli postavljati pitanja.

Nakon nekog sam vremena uvela i izradu pjesničke zbirke. Učenici, organizirani u iste skupine kao i za plakat, trebali su prepisati još svaki po dvije pjesme (ne smije se ponavljati ona s plakata), ilustrirati ih, izraditi korice i onda smo ih uvezali i izložili na panou. Vjerujem da sličan način rada imaju mnogi moji kolege.

Kako su petaši ipak nešto sporiji u prepisivanju, a i u nekim razredima imate puno učenika s poteškoćama u čitanju i pisanju, odlučila sam zamijeniti redoslijed rada – doma se izrađuju zbirke, a na satu plakat.

Zašto zbirka?

Bolje bi se bilo pitati, zašto prepisivati? Za ovaj dio rada uvijek pripremim papire u raznim bojama i zabranim uporabu korektora. Na taj način svaki učenik mora biti izuzetno koncentriran na pisanje, tj. prepisivanje jer gledam i slovopis i pravopis. Kako to učenicima i nije baš neka važna stvar u životu, u prepisivanju se događa svašta. Budući da vježbaju i suradnju, ne priznajem zbirke u kojima postoje pravopisne pogreške i u kojima ne znam pročitati pojedine dijelove. Uz jasno naznačena pravila, učenici se moraju potruditi u potpunosti ispuniti zadatak. Ne zaboravite, te će pjesme čitati na satu i moraju ih znati pročitati. Svaki je član skupine jednako odgovoran za uspjeh cijele skupine. Mislim da je to fer jer zadaci nisu preteški.

Tako pripremljene zbirke čitamo na satu pa svi imaju priliku čuti i više od one dvije pjesme koje su prepisali (naravno da ima učenika koji su pročitali samo te dvije L), raspravljamo o sadržaju pjesama, pjesničkim slikama… (sve ovisi o sastavu razreda). Kao završetak rada slijedi izrada plakata i izlaganje plakata na vidljivom mjestu.

Zaključak

Zanimljivo je da učenici ovakav način pristupa ne smatraju čitanjem lektire. Pitam se samo zašto J? Na satu su opušteniji, svatko ima priliku i dužnost javno nastupiti, dodati nešto svoje, biti kreativan, a dogodi se da cijela stvar nekoga i ponese pa i on nešto počne pisati. Svjesna sam da je interpretacija pjesme mnogim učenicima vrlo teška i da je i prerano to zahtijevati od njih. Puno mi je važnije da čitamo pjesme i to naglas, da uživamo u pjesničkoj riječi, zamišljamo pjesničke slike i kažemo kako se osjećamo uz pojedinu pjesmu. Dakle, ništa što svatko ne bi mogao napraviti. Kad tome pridodate i tihu glazbu u pozadini, „baš bude lijepo“ – kako je to jednom netko rekao J.