E-learning u nastavi hrvatskoga jezika

 

odjeci radionice

Kad je moja škola u veljači 2009. godine odabrana za sudjelovanje u online radionici Uvod u e-learning, nas tri (ravnateljica, profesorica engleskog jezika i ja) ni izdaleka nismo imale pojma u što se upuštamo. Naša vrijedna profesorica informatike (koja je ujedno i glavna urednica ovoga časopisa, op. a.) rekla je da vjeruje da mi to možemo i da je vrijeme da naučimo nove tehnologije. Rukovodeći se onom narodnom „teško žabu u vodu natjerati“, vrlo smo brzo prihvatile izazov.

Radionica „Uvod u e-learning“ koju je vodila Snježana Babić, trajala je dva tjedna i obuhvaćala niz aktivnosti. Komunikacija se odvijala potpuno online: održana su četiri webinara korištenjem Microsoft Live Meetinga, a ostale su se aktivnosti odvijale korištenjem Live Mesha, CARNetovog LMS-a Moodle, Microsoft Live Messengera i Office Workspacea.

Dobiveni plan rada koji je navodio naše aktivnosti i e-learning tehnologiju se nama, običnim smrtnicama, u prvi čas učinio potpunom nepoznanicom. Naravno da nas taj dojam nije napuštao cijelo vrijeme trajanja rada. U školi smo oprezno propitkivale jedna drugu jesmo li napisale zadaću i izradile trenutni projektni zadatak, nadajući se da ga je već netko predao kako bismo prema njemu riješile svoj. Namjerno nismo htjele ništa pitati informatičarku kako bismo same došle do rješenja.

Zašto to spominjem? Zato što smo nas tri stavljene u potpuno nepoznatu situaciju pred nepoznate programe i alate, a od nas se u samo dva tjedna očekivalo da ih „svladamo“ (upoznamo se s osnovama) i još izradimo završni rad. Dakle, stavljene smo u situaciju da budemo učenice, u nekim trenucima učenice koje jedva prolaze razred, što je izazvalo ogromnu količinu frustracije (a i neke druge osjećaje koje smo uspješno zaboravile završetkom obrazovanja).

Najlakši je dio svakako bio prisustvovanje webinarima, tj. slušanje predavanja i uključivanje u razgovor (sve tri smo se uključivale od kuće, dakle samostalno). Pristup Live servisima zahtijevao je nešto veći napor, ponešto „tehničkoga“ znanja, ali i to smo svladale. Voditeljica radionice u svakom je trenutku bila na raspolaganju za pomoć (koju baš i nismo tražile – kao ni naši učenici često od nas) i stalno je podsjećala na izvršavanje zadataka i predaju radova (kao i mi od naših učenika). Moram priznati da smo se kolegica iz engleskog i ja u jednom dijelu radionice čak i „skrivale“ od mentorice kako bismo izbjegle komunikaciju „jedan na jedan“ jer nismo na vrijeme izradile zadatke (zvuči poznato?). Kako bilo, na kraju smo ipak morale isplanirati kombinirani oblik nastave, navesti koje ćemo programe koristiti, koje aktivnosti planiramo, kakva će biti povratna informacija i komunikacija, oblikovati sve u PowerPoint prezentaciju i predstaviti je na završnom webinaru. Uslijedio je uspješni završetak naših napora i određena količina ponosa što smo uspjele svladati nešto novo.

Objavljene materijale o e-learningu možete pročitati na portalu „Suradnici u učenju“ .

S odmakom od nekoliko mjeseci uopće mi se ne čini da je zadatak bio pretežak jer je kasnije sve sjelo na svoje mjesto (vodimo li uvijek računa o spoznajnim mogućnostima učenika?).

O ovoj sam temi održala predavanje na kraju školske godine za učitelje hrvatskoga jezika Varaždinske županije (materijali su dostupni na ovoj poveznici).

Planirajući predavanje i prikaz nekih aktivnosti korištenjem informacijsko-komunikacijskih tehnologija, dogodilo se da baš taj dan kad je trebalo biti stručno vijeće, u školi nije bilo niti jedne učiteljice informatike, a morala sam osigurati predstavljanje programa Comenius (www.mobilnost.hr) korištenjem Live Meetinga s predavačicom kojoj je to bio prvi susret s tom tehnologijom. Što je preostalo, nego dan prije s informatičarkom isprobati radi li sve i zapisati si šalabahter za slučaj da nešto neće raditi (blaženi šalabahteri!)! Naravno da je informatičarkin strah bio neopravdan i da je sve savršeno funkcioniralo „jer sreća prati hrabre“. Kad su se jednom u glavi posložile sve kockice i svi kotačići se počeli okretati u pravome smjeru, sve je postalo lako i izvedivo.

Naš najveći strah – strah od nepoznatog, naša je najveća kočnica. Pa što ako i pogriješimo? Uvijek možemo postaviti pitanje i tražiti pomoć kako bismo završili ono što smo započeli. Iz svake se pogreške može učiti, ako ništa drugo, onda kako ne bismo opet pogriješili na isti način. Ono što tražimo od naših učenika najprije trebamo tražiti od nas samih. I da u kojem nevjerojatnom scenariju nisam ništa naučila u radionici o e-learningu, podsjetila me na ono što sam već polako zaboravljala: kako je to biti učenik postavljen pred nepoznati zadatak koji mora riješiti u kratkom roku i javno ga predstaviti svima. Ne bismo li to svi trebali imati u mislima kad se počnemo ljutiti jer nam „jednostavno nije jasno kako to ne razumiju, a mi smo…“.

Kako prosječni neinformatičari, ali informatički entuzijasti uvode e-learning u svoju nastavu i isprobavaju nove programe i alate, možete čitati u tjednom izdanju mog bloga na adresi http://zeljkabilic.spaces.live.com/ . Naravno, i o ostalim, neinformacijskim školskim temama Smiješak.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s