Kako uspješno učiti ili faza 3: uzeti stvar u svoje ruke

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA Upišete li u Googleovu tražilicu sintagmu „kako uspješno učiti“, možete očekivati oko 248 000 adresa na kojima se govori o učenju. 245 000 stranica je na hrvatskome jeziku. Teško je povjerovati da se u tom mnoštvu ne mogu naći iskoristive informacije koje bi učenicima pomogle da u školi budu uspješniji. Vjerujem da su mnogi učenici ili njihovi roditelji proučili neke od stranica, ali što razrednik može učiniti da pomogne svojim učenicima?

Ne mogu si pomoći, ali opet ću o svom razredu. Prije tri tjedna poduzela sam korake u suzbijanju neučenja i pisanja zadaća, prije dva tjedna razočarala sam se zbog izostanka rezultata, prošli sam tjedan odlučila dići ruke od svega, a ovaj odlučila uzeti stvar u svoje ruke. Ne da mi onaj vražićak mira i ne mogu sjediti skršenih ruku i čekati da si učenici sami pomognu. Jest, i dalje sam ljuta, ali ovaj put više na roditelje jer im ne pomažu. Možda ponekad ni ne znaju kako, ali mogu pronaći pomoć: u školi, knjižnici, na internetu. Samo treba malo truda i vremena. 

 

Budući da mi učitelji uvijek imamo vremena, red je da se onda ja prihvatim tog posla. Razgovarala sam na zadnjem satu razrednog odjela samo s curama i opet se potvrdilo ono što sam znala i tvrdila otprije: najbolja učenica u razredu ima najviše obaveza kod kuće i mora si dobro organizirati vrijeme da bi sve stigla. A odlična je iz svih predmeta. Ona pati jer je smatraju štrebericom i ne može im objasniti da ne uči cijeli dan, ne uči unaprijed, ali uči s razumijevanjem u ograničenom vremenu. U međuvremenu obavlja kućanske poslove kako bi pomogla mami i čuva sestrinu djecu.

 

 

clip_image002Uspješno učiti je itekako moguće, ali treba naučiti kako učiti. Na učenje i pamćenje utječu mnogobrojni faktori:

a) fiziološki – zdravlje, umor,

b) karakteristike gradiva – vrsta, količina, poznavanje gradiva, smisao,

c) psihološki – motiviranost, aktivnost, iskustvo, mentalna kondicija, izbor strategija učenja,

d) organizacijski faktori – način i metode učenja,

e) objektivni faktori – temperatura prostorije, vlažnost zraka, doba dana, mjesto učenja,

f) posebni faktori pamćenja – vrsta gradiva, način učenja (dubina), svrha, interferencija s drugim gradivom, stupanj naučenosti, stupanj angažiranosti u učenju.

Važno je znati koji stil učenja vam najviše odgovara i prema njemu organizirati način svog učenja . Svakako je dobro na početku utvrditi slabe točke koje učenike ometaju u navikama učenja. Ispunjavanjem upitnika učenici će utvrditi jesu li njihove navike prikladne ili manje prikladne za uspješno učenje.

Na adresi supertajnog bloga možete pronaći savjete kako olakšati i poboljšati učenje, uz navođenje korištene literature. Ili možete pogledati materijale na mnogobrojnim portalima:

clip_image004   image   image

Znate li što je ČPČPP metoda u učenju? Pročitajte materijale na portalu ti-si-sunce ili webograd.tportalu ili pojam upišite u tražilicu i pretražujte.

Znate li tko su eksperti učenja ili kako izgleda trening uspješnog učenja? Gdje, kada, koliko, što najprije učiti? Pogledajte savjete na stranicama sljedećih škola: OŠ Ivane Brlić-Mažuranić iz Virovitice, OŠ Matije Gupca iz Cernika ili OŠ Gradište.

I tako se redaju savjeti psihologa, pedagoga, knjižničara, učitelja svih predmeta. I svi polaze o općepoznatih i prihvaćenih spoznaja o učenju. U nekim se dijelovima poklapaju sa savjetima koje međusobno izmjenjuju sami učenici (pročitajte što kažu odlikaši, Bugov online forum, studenti Ekonomskog fakulteta u Zagrebu ili indexforum).

Želite li se pak totalno zbuniti ili ljepše rečeno – biti in s novom generacijom učenika, pogledajte portal za mlade TEEN385 i pročitajte njihove članke (Nova pravila uspješnog učenja) i forum .

clip_image006 „Kada sam učio u svojoj sobi za radnim stolom, uvijek bi me omelo računalo, koje sam potom ubrzo upalio, ili pogled kroz prozor, knjiga koju sam posudio u knjižnici… I mrtvačka tišina mi je smetala. Počeo sam učiti pred upaljenim, ali stišanim MTV-om na podu u dnevnoj sobi, gdje bi najviše vremena proveo u subotu poslijepodne kad je inače ionako dosadno vani i nema se što za raditi.
Starci su najprije mislili da sam poludio i tjerali me nazad u sobu, ali kad su vidjeli da ja fakat učim a ne gledam u telku pustili su me na miru, pogotovo kad sam dobio prve bolje ocjene iz logike i sociologije, predmeta koje sam mrzio bubati napamet’
Maks, 17“.

Sjetimo li se kako smo mi učili – u osnovnoj i srednjoj školi i na fakultetu, možda se nad Maksovim primjerom ne treba zgražati. Kolike sam tisuće koraka napravila spremajući ispite…Smiješak. A sada tražim najbolji način učenja za svoje učenike pri čemu je jedan od savjeta: zatvori se u svoju sobu i uči za radnim stolom. Ma, dajte! Da bi djeca učila na taj način, moraju imati izgrađene radne navike, a to se radi u obiteljskom domu. I opet se vraćamo na obitelj – koliko god se učitelji trudili, nemamo li pomoć roditelja, rijetko ćemo uspjeti.

A trudimo se, što ću i dokazati dvjema prezentacijama: kolegica Stela Pavetić pripremila je dvije prezentacije za učenike osnovne škole (Kako preživjeti u školi, Kako preživjeti u školi 2), a Lidija Novosel za učenike prvog razreda gimnazije (Kako uspješno učiti). Hvala objema, na trudu i dopuštenju da ih vidi cijela obrazovna zajednica.

Oglasi

Nekoliko sekundi za informaciju (materijali za nastavu medijske kulture)

Započet ću današnje pisanje image. Nakon prošlotjedne frustracije (čitaj Muke po razredništvu) postala sam ponešto pametnija i odlučila se više baviti neprimjerenim oblicima ponašanja, a manje tjeranjem maka na konac, tj. učenika na učenje. Bože moj, netko mora biti razrednikom i najslabijem razredu u školi, netko mora biti i razrednikom razredu s prosjekom ocjena iz povijesti negdje oko 3,0 ili još niže… Pa, mogu to biti JA! Baš mi i nije drago, ali što je, tu je.

image mi polako dolazi na mjesto, i razum će prevladati i sve će opet biti po starom… He, he, dolaze hladniji dani, bit ćemo više u zatvorenom prostoru pa se moramo nekako i zabaviti.

Kako moja razredna računala još nisu umrežena (ali se nabavlja materijal!), a ja sam postala toliko nestrpljiva da sam danas pod svaku cijenu odlučila da učenici rješavaju zadatke na računalu, uočila sam da nemaju sva CD romove i da mi treba DISKETA. Halo, disketa! (Kad sam zadnji put baratala disketom? Prije tri, četiri godine? Pet?) Hvala na pitanju, našla se kutija disketa u školi i prebacila sam materijale i na TA računala (pomoću tri diskete: prva se pokvarila nakon tri računala, druga se nije dala otvoriti ni formatirati, a treća je radila bez problema i bez formatiranja Štreberski smješko).

Blažena računala i nebrojeni materijali na mreži. Blažena bežična mreža na nastavničkom računalu: zatreba li mi kakva fotografija, klik klik i evo je… Vrijeme potrebno za nabavljanje materijala za nastavu skratilo se na nekoliko minuta ili sekundi i postalo je zabavno tražiti ono što mi treba. Priznajem da do ove školske godine baš i nisam bila neki surferski tip i da ne volim čavrljanja ni forume (osim kad je nužno) i da nemam svoj fejs jer mi za sve to TREBA VREMENA, a vrijeme teče sve brže i brže… Ali, sve se mijenja pa i ja i evo me, pretražujem mrežu u potrazi za inspiracijom za pisanje, za materijalima iskoristivim za nastavu, za informacijama koje zanimaju mene ili bi mogle zanimati moje učenike, za člancima koji govore o djeci i odgoju školske djece…

Danas sam se zadržala na stranicama Microsoft Office Online jer su me zanimali predlošci koji se mogu iskoristiti u nastavi medijske kulture ( letak, brošura), nastave izražavanja ( životopis ) ili za izradu razrednog biltena . Više se puta dogodi da ne pronađem ono što sam zamislila ili da mi sine ideja koja me odvede u nekom drugom smjeru, ali i to smatram dobro uloženim vremenom. Kako bih inače saznala za taj multimedijalni projekt? Sigurno ne image . (Da, pogledala sam i isječke slika na MS-ovoj stranici i preuzela neke, tek da mi ne bude dosadno…).

Uvijek pogledam i zanimljive članke o odgoju jer i dalje pokušavam razumjeti generaciju svojih šestaša (i još se nadam da ipak nisu lijeni i bez ikakvih radnih navika, nego da treba promijeniti pristup…) pa su mi Izjave kojima potičemo djecu na ljutnju bile poprilično zanimljive. Za kraj ostavljam tekst o ulozi bake i djeda u odgoju djece za sve nas koji smo rasli bez dječjih vrtića image , ali i za sve one koji neograničeno koriste servis bake ili djeda u odgoju svoje djece.

Muke po razredništvu

Jesam li ja krivi tip razrednice? Ponekad mi se čini da definitivno nisam za ova moderna vremena, da sam nešto što sam i sama prošla sa svojom razrednicom iz osnovne škole, a bilo je to prije skoro 25 godina. Koliko se u tih 25 godina promijenio odnos roditelja prema djeci i djece prema roditeljima? Puno i ništa. Sve što je razvoj ljudskog društva donio novim generacijama, nužno se oslikava i na obitelj, ali temeljne ljudske vrijednosti se ne mijenjaju.

Možda sam ja izdanak generacije koja nije kompatibilna s današnjim vremenom jer su mi izuzetno važni pravda, jednakost, poštivanje različitosti i doista vjerujem da svatko zaslužuje jednak tretman. Možda to što kao roditelj svoju djevojčice najprije želim naučiti da vole jedna drugu (jer će tako moći voljeti i druge) i da budu empatične – nije dobar put. Možda ni učenje četiriju čarobnih riječi i njihovih značenja nije pravi put. Možda bih trebala pustiti da sve što će jednoga dana znati, nauče u vrtiću (ali ne od teta i stričeka, nego od svojih vršnjaka). Možda će se tako lakše uklopiti u društvo. Možda ću onda i ja tolerirati nepristojnost i nedostatak kućnog odgoja svojih učenika. I neću sazivati interventne roditeljske sastanke zbog nepisanja domaćih zadaća početkom listopada.

Često se ljutim na samu sebe. Otkako sam i sama roditelj, drugačije doživljavam svoje učenike. Htjela, ne htjela, uspoređujem svoje odgojne metode s onime što učenici donesu u školu. Još se više divim roditeljima čija su djeca marljiva i pristojna i uvijek im to i kažem (roditeljima, bilo da djeca još idu u školu ili se sretnemo poslije). Ljutim se zato što mi se ponekad čini da sam prema učenicima prestroga jer im ne dopuštam sve što im padne na pamet, jer ih ne zagovaram pred kolegama ili roditeljima. Jer im držim predavanja o ponašanju na satu hrvatskoga jezika(!) i na satu razrednog odjela razgovaramo o problemima, a ne idemo na nogomet.

Ljuti me što mi roditelji daju podršku, a djeca se i dalje ponašaju isto. Naravno, školskog psihologa nemamo. Ja nisam psiholog i ne mogu znati neke stvari (i ovako znam previše), poneki razgovor s defektologinjom urodi plodom jedno kraće vrijeme. I to je super jer ona zna kako doprijeti do srži. A što s roditeljima? Treba li i njih pozvati na razgovor? Povremeno, kad se nakupi dosta pritužaba na nečiji račun i kad ne vidim da je razgovor s roditeljem polučio neke rezultate, strašno bih ih voljela poslati na razgovor.

Evo, tako ja od vesele osobe postajem čangrizava razrednica Iskeženi smješkoi kao takva se uopće ne sviđam samoj sebi. Ponekad me malo muči sviđam li se svojim učenicima, ali onda pomislim da će se jednoga dana sjetiti što sam od njih htjela (kao što se i ja sjetim svoje razrednice) i bude mi lakše. Ili se sretnem s nekim od učenika i jave mi se s druge strane ulice s pitanjem kako sam i tad znam… To je to, ma koliko arhaično bilo u današnje doba.

Prilozi motivaciji za pisano izražavanje

clip_image002

Blažena motivacija! Evo, već je utorak, a nikako da se desi. A ljutim se kad učenici kažu da ne znaju o čemu bi pisali! Naravno da sam na početku svoje učiteljske karijere u takvim slučajevima nudila izbor slobodne teme, ali se pokazalo da tek tad zaista ne znaju što bi napisali. Eto, na svojoj se koži svašta nauči, i dobro i loše.

U svakom je slučaju lakše motivirati odrasle osobe (hm, utorak je, a ja još pišem Smiješak), nego djecu. Pronaći odgovarajuću motivaciju, kvalitetno se pripremiti za taj toliko teški dio nastavnog sata – iziskuje podosta truda i snalažljivosti. Motivacija za pisano izražavanje često stvara glavobolje i kolegama s više staža od mene. Ono što je učenike motiviralo prije pet ili deset godina, danas više nije zanimljivo. Ono što motivira učenike osmih razreda, ne može se iskoristiti u motivaciji šestaša.

Šestaši, eh moji šestaši… Oni su nova, teškomotivirajuća generacija. Generacija trenutačnog zadovoljenja potrebe za informacijama. Sve ostalo osim onoga što se istog časa može dobiti ili ostvariti – za njih je gubljenje vremena. Motivirati njih posebno je teško. Naravno, kad je riječ o pisanom izražavanju. U usmenom su fantastični i zainteresirani za iznošenje svog mišljenja, čak i previše.

Koliko se u njihovom slučaju može iskoristiti još uvijek neizostavna literatura (izdvojit ću tek knjigu Dragutina Rosandića „Pismene vježbe“, odnosno noviju i dorađenu knjigu istoga autora „Od slova i teksta do metateksta“), ovisit će o snalažljivosti i prilagodljivosti učitelja. Hvala bogu da je u bespućima interneta moguće pronaći ponešto i za njih.

Nadam se da vas tvrdnje Marca Prenskyja u članku „ Zainteresiraj me ili ću umrijet od dosade“ davne 2005. godine neće obeshrabriti u misiji traženja najbolje motivacije. On, između ostaloga, tvrdi da možda – a ja mislim da je tako – današnja djeca izazivaju nas – svoje profesore, da se angažiramo na njihovom nivou, čak i s prastarim stvarima – stvarima koje mi smatramo važnima, npr. nastavnim programima .

Da nije sve tako crno i zastrašujuće tehnologijski, uvjerit će vas tekst Pričaj mi priču koji me oduševio svojom neposrednošću i iskrenošću, prije svega jer se prvenstveno obraća roditeljima, a onda i učiteljima u razrednoj nastavi (ali je primjenjiv i šire). Ruku na srce, djeca s kojom se susrećemo u školi imaju svakakve čitalačke navike: od zaljubljenika u čitanje do onih koji se provuku do srednje škole s pročitanom knjigom, dvije, tri… I koje nikako ne možemo motivirati za čitanje.

Književnik Pavao Pavličić rekao je da misli „da čovjek počinje pisati zato jer voli čitati pa želi vidjeti može li svoje iskustvo postaviti tako da ljudima bude zanimljivo onako kako su njemu zanimljive neke knjige.“ Svakako da je lakše pisati i napisati bilo što onome tko čita jer lakše može oblikovati i izreći svoje misli.

S takvom djecom je prekrasno raditi, oduševljavaju nas svakim svojim uratkom, lijepim mislima, prosudbama o pročitanim djelima, ponekad nas i tjeraju na čitanje knjige o kojoj bi željeli pričati… Nažalost, malo ih je. Većinu razreda treba motivirati na pisanje, a nekolicini pristupiti i individualno.

Ideje za motivaciju mogu se pronaći i na internetskim stranicama Hrvatskog centra za dramski odgoj ili u nekoj od mnoštva knjiga iste tematike (izdvajam knjigu Gordane Fileš “Dramske radionice i igraonice u nastavi hrvatskoga jezika” u izdanju Školske knjige).

clip_image004Hoće li učenike na pisanje najviše motivirati osobno iskustvo, posredovana stvarnost ili neki pripremljeni materijali, ali u njima zanimljivom i poticajnom obliku, treba otkriti svatko od nas. Možda će se isti materijali moći iskoristiti samo jedne godine, možda ćete imati sreće i neće vam trebati puno truda za njihovu pripremu…

A možda u dogledno vrijeme motiviranje učenika za pisanje postane vještina i obavezna kompetencija.