Muke po razredništvu

Jesam li ja krivi tip razrednice? Ponekad mi se čini da definitivno nisam za ova moderna vremena, da sam nešto što sam i sama prošla sa svojom razrednicom iz osnovne škole, a bilo je to prije skoro 25 godina. Koliko se u tih 25 godina promijenio odnos roditelja prema djeci i djece prema roditeljima? Puno i ništa. Sve što je razvoj ljudskog društva donio novim generacijama, nužno se oslikava i na obitelj, ali temeljne ljudske vrijednosti se ne mijenjaju.

Možda sam ja izdanak generacije koja nije kompatibilna s današnjim vremenom jer su mi izuzetno važni pravda, jednakost, poštivanje različitosti i doista vjerujem da svatko zaslužuje jednak tretman. Možda to što kao roditelj svoju djevojčice najprije želim naučiti da vole jedna drugu (jer će tako moći voljeti i druge) i da budu empatične – nije dobar put. Možda ni učenje četiriju čarobnih riječi i njihovih značenja nije pravi put. Možda bih trebala pustiti da sve što će jednoga dana znati, nauče u vrtiću (ali ne od teta i stričeka, nego od svojih vršnjaka). Možda će se tako lakše uklopiti u društvo. Možda ću onda i ja tolerirati nepristojnost i nedostatak kućnog odgoja svojih učenika. I neću sazivati interventne roditeljske sastanke zbog nepisanja domaćih zadaća početkom listopada.

Često se ljutim na samu sebe. Otkako sam i sama roditelj, drugačije doživljavam svoje učenike. Htjela, ne htjela, uspoređujem svoje odgojne metode s onime što učenici donesu u školu. Još se više divim roditeljima čija su djeca marljiva i pristojna i uvijek im to i kažem (roditeljima, bilo da djeca još idu u školu ili se sretnemo poslije). Ljutim se zato što mi se ponekad čini da sam prema učenicima prestroga jer im ne dopuštam sve što im padne na pamet, jer ih ne zagovaram pred kolegama ili roditeljima. Jer im držim predavanja o ponašanju na satu hrvatskoga jezika(!) i na satu razrednog odjela razgovaramo o problemima, a ne idemo na nogomet.

Ljuti me što mi roditelji daju podršku, a djeca se i dalje ponašaju isto. Naravno, školskog psihologa nemamo. Ja nisam psiholog i ne mogu znati neke stvari (i ovako znam previše), poneki razgovor s defektologinjom urodi plodom jedno kraće vrijeme. I to je super jer ona zna kako doprijeti do srži. A što s roditeljima? Treba li i njih pozvati na razgovor? Povremeno, kad se nakupi dosta pritužaba na nečiji račun i kad ne vidim da je razgovor s roditeljem polučio neke rezultate, strašno bih ih voljela poslati na razgovor.

Evo, tako ja od vesele osobe postajem čangrizava razrednica Iskeženi smješkoi kao takva se uopće ne sviđam samoj sebi. Ponekad me malo muči sviđam li se svojim učenicima, ali onda pomislim da će se jednoga dana sjetiti što sam od njih htjela (kao što se i ja sjetim svoje razrednice) i bude mi lakše. Ili se sretnem s nekim od učenika i jave mi se s druge strane ulice s pitanjem kako sam i tad znam… To je to, ma koliko arhaično bilo u današnje doba.

Jedna misao o “Muke po razredništvu

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s