Lektira ili jedan primjer motiviranja za čitanje

image Što ste zadnje pročitali? U ona davna vremena kad su se čitale knjige, pitanje bi se odnosilo na zadnju pročitanu knjigu. Danas može obuhvaćati svašta: i knjigu i časopis, i novine u klasičnom, papirnatom obliku, online novine, tekstove na mreži…

Onda, što ste zadnje pročitali? Ja sam tražila informacije o jednoj staroj TV seriji i čitala postove na različitim forumima, ali bez uspjeha Tužni smješko. Prije toga sam pročitala nekoliko vijesti na net. hr, a još prije toga prelistala tjedni pregled televizijskog programa. Knjigu sam imala zadnji put u rukama sinoć jer se pripremam za lektiru, a odabranu knjigu nisam čitala već nekoliko godina.

Kako se mijenjaju generacije, mijenja se i moj izbor knjiga za lektiru. Uz obavezne tri, izabirem i knjige za koje smatram da bi  ih  svi učenici trebali pročitati u osnovnoj školi, a ostatak – knjige koje su sadržajno bliske današnjim učenicima.

Jeste li znali da gradske knjižnice dobivaju naputak da ne kupuju knjige za lektiru, nego beletristiku, tj. ono što čitaju odrasli korisnici? Tako je u provinciji, za velike gradove i njihovo financiranje ne znam. Moram priznati da me iznenadio taj naputak jer sam se oslanjala i na knjižni fond gradske knjižnice. I često me ljuti kad se proziva učitelje da mogu djeci zadati za lektiru nove naslove jer ih ima u gradskim knjižnicama. Da, možemo, samo nam učenici do takve gradske knjižnice imaju 10 – 15 ili više kilometara! A svi znamo koliko novaca škola može izdvojiti za školsku knjižnicu, odnosno – koliko kreativnosti treba da se nabave bilo kakve knjige.

image Je li Šenoina „Branka“ prikladno štivo za današnje osnovce? Mogu li ih zainteresirati silni opisi, gusto zbijeni redovi, malo dijaloga u dugim, sporim rečenicama? Njih, instant-generaciju, čija je pažnja vrlo kratka i površna. Je li čitanje sadržaja na mreži – čitanje s razumijevanjem ili kao i sve ostalo: jedna od istovremenih aktivnosti? O „Branki“ ću pisati nekom drugom zgodom, kad je obrade oba osma razreda.

Dotakla sam se pojma kreativnosti u nabavljanju knjiga.  Izgleda da je kreativnost obvezatna vještina današnjih učitelja. Ne kažem da nekad učitelji nisu bili kreativni (sačuvaj Bože – od njih se puno toga još uvijek može naučiti!), današnja je kreativnost mnogo više usmjerena na motivaciju: za učenje, čitanje, pisanje zadaće, rješavanje bilo kakvog problema, provođenje projekta… Ili – motivacija za motivaciju da se bilo što učini. Svaka čast roditeljima koji su taj dio posla „obavili“ umjesto učitelja, čija su djeca svjesna važnosti učenja i škole u životu, čiji su umovi otvoreni stjecanju znanja, vještina, kompetencija…

Ali, ostaje nam i većina onih koje treba pokrenuti na sve navedeno, koji ne vide smisao u školi i većini školskih predmeta ili gradiva ili jednostavno ne znaju kako se primiti posla. Takvi učenici izazivaju ili frustraciju ili nas tjeraju da damo sve od sebe i iznova iznalazimo načine da ih pokrenemo. Kako ih natjerati na čitanje? A pogotovo na čitanje djela starijih autora, recimo Šenoinih „Povjestica“?

image Neću govoriti o onima koji vole čitati i stalno nešto čitaju i čituckaju i donose sažetke knjiga koje su pročitali od jednog sata lektire do drugog. Neću govoriti ni o onima koji pročitaju svaku lektiru i više-manje sudjeluju u interpretaciji na satu. Mene zanimaju oni koji izbjegavaju bilo kakve aktivnosti povezane s čitanjem. Možemo li ih pokrenuti? Mogu li i oni pročitati knjigu i aktivno sudjelovati na satu lektire?

Vjerujem da mogu. Evo jednog načina: kako sam se pohvalila u nekom od prvih blogova – radim u učionici koja se službeno zove JEZIČNI KABINET i opremljena je računalima (15 komada), računala su umrežena i imaju pristup internetu. Kolegica iz paralelnog razreda i ja dogovorile smo početkom školske godine kako ćemo obrađivati lektirna djela u šestom razredu. Započele smo „Bajkom o vratima“ Danijela Dragojevića koju smo pročitale na satu. Taj je početak bio drugačiji od prijašnjih godina jer nisu doma ništa čitali. Već nakon tog sata neki su učenici pitali: „A kad ćemo i mi nešto čitati?“. Korak prvi: 1:0 za nas. Dobili su popis dodatne literature koja je primjerena njihovoj dobi. Drugi smo mjesec postupile po istom receptu, ali u suradnji sa školskom knjižničarkom – ona je na satu pročitala „Slavonsku šumu“ Josipa Kozarca i s njima interpretirala djelo. Korist je bila dvojaka: sad su se i drugi uključili s pitanjima kad će konačno nešto čitati jer su već htjeli čitati bilo što, a duge opise u djelu svi su čuli (nitko nije mogao preskočiti te dijelove Štreberski smješko), odmah su objašnjene nepoznate riječi, sadržaj je aktualiziran s obzirom da nas okružuju tri drvne industrije…

I kad su konačno učenici došli na red za čitanje, pohrlili su posuditi knjige! Čekalo ih je još jedno iznenađenje: dio interpretacije odvijao se radom na računalima što je bila dodatna motivacija za čitanje. Uz individualni dio (samostalno čitanje i pravljenje bilježaka na zadana pitanja), skupni rad, rad u parovima na računalu imao je i natjecateljski karakter. Trebam li spomenuti da su u dva razreda svi pročitali zadano djelo, a u trećem trojica nisu i bilo im je krivo jer su sa strane promatrali aktivnosti u razredu, a pristup računalima nije im bio dozvoljen?

image Moj razred u kojemu su svi pročitali knjigu imao je zadatak čitati Šenoine „Povjestice“. Kolegica i ja smo se dogovorile da ćemo raditi 3 povjestice (Kamene svatove, Postolara i vraga i Šljivare) i za svaku su uz čitanje dobili po 3 jednostavna zadatka koja su zahtijevala i korelaciju s poviješću (Tatari i kralj Bela IV.). Dio na računalima sastojao se od rješavanja različitih zadataka napravljenih u programu Hot Potatoes (križaljka, sparivanje pojmova, zadatak s prazninama, s izmiješanim redoslijedom pojmova, s višestrukim izborom), a skupni rad zahtijevao je rad na tekstu (prepisivanje, zaključivanje, karakterizaciju, redoslijed događanja…). Dva školska sata prošla su u užurbanosti i želji da se zadaci riješe što prije i točnije. Listale su se bilješke i knjige, dogovaralo i uvjeravalo u točnost mišljenja, na računalu je povratna informacija bila trenutna (postotak riješenosti). Bilo je dosta vremena i za klasičnu – usmenu interpretaciju sa sintezom spoznaja o povjestici kao književnoj vrsti.

U drugom je razredu bila slična atmosfera, ona trojica su bila tužna i frustrirana kaznom nepristupanja računalu, ostali su radili: crtali za motivaciju, rješavali zadatke na računalu i u skupinama, pisali intervjue s likovima iz knjige, načinili vlastiti ekološki plan… Iako je „Eko Eko“ prebačen u četvrti razred, nekim sam čudom tek početkom šestog shvatila da ga nisu tad pročitali pa smo ga radili sad jer ga učenici rado čitaju.

Kolegičin je razred, razred koji je puno mirniji (čitaj uspavljujući Pospani smješko) od moja dva hiperaktivna, radio „Sretnog kraljevića“ Oscara Wildea (Sretni kraljević, Sebični div i Slavuj i ruža) i dva sata proveo u intenzivnom radu, izmjenjujući navedene aktivnosti. Razred neprepoznatljiv s obzirom na uobičajeno stanje Smiješak! Valja pripomenuti i da su učenici koji se školuju po smanjenom programu ravnopravno sudjelovali u svim aktivnostima i da zadaci nisu bili prilagođavani za njih.

Ovaj mjesec slijedi drugi dio iz trilogije s Hot Potatoes zadacima, a u siječnju treći. Zatim na satu čitamo crtice pa planiramo još jedno trilogiju s IKT-om, ali u malo naprednijem obliku Smiješak.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s