Školska televizija na velikobukovečki način

Školska televizija? Da, ali u malčice promijenjenom obliku – kao školske novine, podsjetnik na nastavne i izvannastavne aktivnosti, projekte, izlete, sredstvo za prikazivanje učeničkih radova, prenošenje važnih informacija – zbroj aktivnosti jedne škole ili školski digitalni portfolio.

Kako je sve počelo? Prije skoro godinu dana u okviru aktivnosti zajednice Suradnici u učenju održan je webinar Školska televizija u Medicinskoj školi u Zadru – Photostory u primjeni kojim je kolega Edin Kadić pokazao kako u njegovoj školi djeluje školska televizija. Opće je poznata stvar da nama u školi ne treba dugo da krenemo u nekakav projekt ili akciju Smiješak pa je tako bilo i ovaj put.

Webinar je nas desetak gledalo u informatičkoj učionici i prvo što nam je palo na pamet – bilo je da bismo i mi mogli nabaviti LCD televizor koji će nam služiti umjesto školskih novina koje su uvijek iziskivale pozamašan materijalni trošak. Zasvijetlile su oči i počeli se stvarati planovi… Rečeno – učinjeno! Uskoro smo dobili željeno zahvaljujući donaciji dviju općina iz kojih djeca polaze školu. Učiteljice informatike u početku su preuzele stvar u svoje ruke i osiguravale sadržaje za prikazivanje: prezentacije, dječje multimedijske uratke, iz arhive su se izvukle snimke različitih radionica prijašnjih godina, pridružili smo se i ostali materijalima s raznih izleta i ekskurzija…

Na taj način su radovi učenika postali javno vidljivi – i oni napravljeni tijekom nastave informatike, ali i digitalne inačice radova koji nisu originalno napravljeni računalom (plakati, crteži, ručni radovi, tekstovi, pokusi, projekti…). Učenici i učitelji dobili su priliku „otvoriti“ vrata učionica i tako se pohvaliti učinjenim.

Možete samo zamisliti oduševljenje učenika kad su se vidjeli na televiziji! Prestalo je trčanje po hodniku i stvorio se čep ispred televizora. Nerijetko su se ispred zadržavali i učitelji, a redovito smo prikazivali sadržaje i za roditelje – prije svakog roditeljskog sastanka i tijekom posebnih događanja u školi.

Onda su došli praznici pa nova školska godina. Zanos je malo jenjao jer, kako to uvijek biva, za onim jednim hrabrim krene vrlo mali broj odvažnih. U prijevodu, televiziju treba hraniti sadržajima. Što, kako, tko? Nužda često donosi super rješenja pa je tako bilo i ovaj put: ja sam se dosjetila na koji bismo način mogli zadužiti učitelje za pripremu materijala, a kolegica Lidija Kralj organizirala radionicu Windows Movie Makera. Da nam još malo „vadi mast“ priredila je novogodišnju čestitku upravo u ovome alatu, jednostavno, uz par klikova mišem. I tako smo naučili da je za izradu filmića dovoljna dobra volja i nekoliko fotografija. Hmm, zaista nije komplicirano.

Možete samo zamisliti koliko je bilo oduševljenje učitelja na radionici kad su nas morali tjerati van?! Mi ko mala djeca – samo nam treba dati igračku i pustiti nas da se igramo! Prvi dan drugog polugodišta počeli smo dolaziti s USB stikovima i nositi pripremljene materijale: kolegica Anita je pripremila sadržaje vezane uz školsku zadrugu i božićni sajam, kolegica Manuela uz projekt Eko-škole, a učiteljstvo se pridružilo materijalima vezanima uz njihove razrede. I ja bih se pohvalila, ali je rano jer su materijali s filmske grupe još uvijek u montaži.

Opet smo živnuli i počeli zirkati što ima novog, tko je što i kako napravio… Ne biste vjerovali koliko je aktivnosti u školi o kojima prije školske televizije nismo znali gotovo ništa.
Kad bismo u svojim tjednim zaduženjima imali mjesta i za izvannastavne aktivnosti, gdje bi nam bio kraj? Entuzijazam je super stvar, ali ga treba pratiti i nekakva konkretnost Smješko otvorenih usta!

A želite li vi vidjeti što radimo, pozivamo vas da svratite do naše škole.

Oglasi

Čestitka – stiže Valentinovo

clip_image004Ne, ne, nije prerano početi razmišljati što i kako za Valentinovo. I ne treba me prozivati što se dotičem ove teme: iz svake konzumentski usmjerene prigode (čitaj amerikaniziranog praznika) može se izvući ono što je dobro pa ću ja o pisanju čestitke.

E, pisanje čestitke… Kad ste napisali zadnju ili, da se ispravim: kojim povodom? Za vjenčanje, rođendan, rođenje djeteta? Obljetnicu braka? Dan žena ili Valentinovo? Majčin dan, Dan očeva, imendan… Za maturu, diplomu, zaposlenje? Ili samo za Božić i Novu godinu?

Ima dosta prigoda za pisanje čestitki i nekako se uvriježilo da se i za njih pišu. Pišete li ih uopće ili čestitke rješavate usmenim kanalima? I ja sam ih nekad češće pisala i dobivala (još i danas čuvam kutiju od cipela punu čestitki i pisama dragih osoba Srce). Lijepo ih je, s vremena na vrijeme, pročitati i prisjetiti se ugodnih i sretnih trenutaka. Čini li mi se ili ova zadnja rečenica zvuči pomalo romantično? Baš u skladu s nadolazećim praznikom Smiješak! Zato je vrijeme da i s učenicima malo vježbamo pisanje čestitki (i stvaranje romantičnih ugođaja!).

clip_image002

Što prvo? Imamo dovoljno vremena pa ćemo pripremiti potreban materijal. Treba posjetiti dostupne knjižare ili trgovine s većim izborom papira u boji, onoga od malo više grama, jer čestitka mora i vizualno lijepo izgledati. Treba pribaviti i dobru pisaljku i malo razgibati rukopis Smješko namiguje. Naravno da predloške možemo pronaći besplatno i na internetu, ispisati ih u boji pa popuniti ili sve riješiti pomoću računala. Ukoliko ste poklonik takvih čestitki, uživajte!

Mogu se pronaći gotovi predlošci za svačiji ukus, ali i puno kreativnih savjeta za izradu vlastite čestitke. A kad imate djecu ili radite u školi, svaki pametni savjet je dobrodošao. Evo zanimljivijih stranica: http://www.lmarkes.com/blog/2009/02/11/cestitke-za-valentinovo/

http://www.mama-mami.com/content/view/397/221/

http://office.microsoft.com/hr-hr/templates/TC011735931050.aspx?CategoryID=CT101433581050

Dakle, nabavili smo potrebni materijal pa možemo prionuti ozbiljnom radu. Što napisati? Ovisi o osobi kojoj pišemo: nije isto pisati mami ili curi koja vam se sviđa Smiješak. Svi znamo da je to najteži dio posla. I najduži. Možemo se držati provjerenih: Sretno Valentinovo!, Volim te najviše na svijetu!, Ti si meni sve… Možda pomogne http://www.valentinovo.net, a možda je ipak bolje da zasučemo rukave, primimo se posla i napišemo nešto originalno. Hajde, prisjetimo se što volimo kod osobe kojoj pišemo, zašto nas nasmijava, koliko nam znači. U smišljanju odgovarajuće poruke dopuštena je i pomoć: možemo parafrazirati poznate pjesnike, uzeti stih – dva i uklopiti ga u svoju zamisao:

„Oči tvoje – ko oblaci beskrajni…“ clip_image008

„Volio bih da me voliš, da …“

„Šapnut ću ime tvoje jednoj zvijezdi…“

„Što sam ja kad tebe…“

 

 

Na kraju valja sve krasopisom prepisati na pripremljeni papir, staviti u omotnicu (ili ne) i uručiti osobi kojoj je namijenjeno. Je li čestitka dovoljna ili ipak ne možemo bez kičastih poklona? Velika je vjerojatnost da ćemo čestitku duže pamtiti i sačuvati, a plastičnih figurica i sličnih drangulija nitko se uskoro neće sjećati…

clip_image006

 

Ako ste ipak isključivo digitalni tip, a ne želite gotove predloške preuzimati s interneta, pogledajte kako sami možete izraditi digitalnu čestitku uporabom Movie Makera u Lidijinom kutku.

Uživajte u druženju s dragim osobama i dobro se zabaviteZabava!

Slika o sebi ili Kakve poruke šaljemo djeci

image Kad bi vam netko rekao da se ovog trenutka hvalite 3 minute, kako biste reagirali? Bilo bi vam neugodno? Izvlačili biste se odgovorom da ne možete sami sebe hvaliti, nek vas hvale drugi i sličnim bla-bla konstrukcijama? Ili biste se odmah počeli hvaliti, ističući svoje dobre strane, radišnost, posvećenost poslu, organizacijske sposobnosti i slično? Ili ovisi o tome gdje se treba hvaliti: u krugu obitelji ili pred kolegama i u radnom okruženju?

Čudan smo mi narod: počnemo li sami sebe hvaliti, reći će nam da smo umišljeni i prepotentni, radije se kupuju časopisi koji donose teme iz crne kronike pa se proučava tuđa nesreća i jad i prepričavaju isti takvi sadržaji viđeni na televiziji. Nažalost sam i ja u petak pročitala jedan kratki osvrt u dnevnim novinama o temi zlostavljanja u školi. Sažetak glasi da su škole izgubile odgojnu funkciju i DA ZATVARAJU OČI PRED ZLOSTAVLJANJEM! Naravno, svi se ponašamo upravo na takav način. Sačuvaj bože da poduzmemo sve što je u našoj moći, od usmene opomene do prijave Centru za socijalni rad i prekršajne prijave policiji, mi zatvaramo oči i baš nas briga što se učenici međusobno zlostavljaju. Zato nismo ni zaslužili drugačiji komentar u novinama!

U izokrenutoj slici društva koju prečesto serviraju mediji, dobro je biti loš, nesretan, jadan, a loše dobar i primjeran. Uzori su nam kojekakvi Big Brother proizvodi, samoprozvani celebrityji, skandalima skloni sportaši… Kad dječak kaže da mu je uzor jedan iznimno pristojan i srdačan plesač, pola razreda posprdno frkne nosom. Ili, dvije bake izlaze iz crkve i jadaju se jedna drugoj kako im je teško, upravo se natječu u nabrajanju razloga zašto je njoj gore nego ovoj drugoj.

Gdje je ono dobro? Gdje se ističe ono što valja, što vrijedi pokazati, slijediti? Zar se cijene samo oni kojima je loše? Kakvu poruku takvim ponašanjem šaljemo djeci? Kako će naučiti što je dobro, a što loše gledajući takve modele ponašanja?

Ako dugo vremena slušamo što je loše, zaboravit ćemo što je dobro, počet ćemo razmišljati samo o neuspjehu. Uvjerimo li se da sve što radimo, nužno mora završiti neuspjehom, i završit će tako. Ili se uopće nećemo truditi. Više neuspjeha potvrdit će postavljenu tezu da smo nesposobni. Dogodi li se, ipak, uspjeh, on će se umanjiti jer nije se u redu hvaliti s nečim razumljivim po sebi.

I evo pogleda na svijet koji je uzor našoj djeci. Kako nas gledaju i uče, imaju što i vidjeti: i oni su nesposobni i glupi, nema šanse da uspiju, trema pred ispitivanjem onemogućit će im da pokažu i ono što znaju. Ne zanimaju ih novi i kreativni zadaci, izazovi, a kad učine nešto dobro, ne hvale se ili puste da netko drugi pokupi njihovu slavu. Baš kao u svijetu odraslih! clip_image002

Kako pokazati svoje dobre i vrijedne osobine i vještine, kako ih iskoristiti i zastupati sebe? Kako takvim ponašanjem doći do uspjeha i osjećaja zadovoljstva? Kako bi se vježbalo osvješćivanje svojih dobrih strana u krugu obitelji, evo nekoliko savjeta Udruge Igra:

· Hvalite se 3 minute. Svaki član obitelji treba se hvaliti 3 minute.

· Svaki član obitelji neka nacrta ogledalo i potpišite se na crtež. Sjednite u krug i dajte svoje ogledalo osobi do sebe. Osoba koja dobije tuđe ogledalo, u njega upisuje osobine i vještine koje je zamijetio kod osobe čije je ogledalo. Izmjenjujte se sve dok ogledalo ponovo ne dođe u ruke vlasnika. I vlasnik ogledala može sam sebi upisati nešto. Važno je da je sve pozitivno. Ogledala se mogu zalijepiti u sobi i s vremenom se mogu upisivati nove osobine koje je obitelj primijetila.

· Uvedite novi ritual prije spavanja. Stanite pred ogledalo i kažite si: «Danas si bila …..». Važno je da istaknete ono na što ste ponosni taj dan.

Ponašanja koja će djetetu otežati izgradnju pozitivne slike o sebi najčešće su:

· vječito nezadovoljstvo

Komentar „Dobio si 4. Nisi mogao bolje?“ izravno poručuje da to što je dijete postiglo – nije dovoljno dobro i ono ne može uživati u svom postignuću. Čak i kad roditelj postavlja takva pitanja u najboljoj namjeri, odašilje negativnu poruku. clip_image004

· nekritičnost

Sjećate li se knjige „Tajni dnevnik Adriana Molea“? Jedno doba najveći mu je problem u životu bila bubuljica iliti prištić na licu. Mislio je da ga mogu vidjeti iz aviona. Kaže li roditelj da to nije ništa, da se ni ne vidi, dijete neće povjerovati, kao što kasnije neće povjerovati ni u iskrene roditeljske komplimente.

· pretjerana zaštita

Priznajem, i ja sam došla u napast napisati pokoje slovo svom djetetu u predškoli. Srećom, zlato moje nije htjelo ni čuti :-). Iako sam izričito protiv takvog načina ponašanja roditelja, i sama sam skoro pokleknula pred primamljivošću „super smješka“ (zaključak: čeka me čitanje još pokoje knjige iz pedagogije i psihologije!). No, od jednostavnog pisanja slova za bolju ocjenu do čitanja i pisanja lektire, referata, opravdavanja izostanaka – jako je mali korak. Dijete mora naučiti nositi se s neuspjehom kako bi shvatilo da neuspjeh nije kraj svijeta i da drugi put mora više zapeti, ispraviti pogreške i krenuti dalje.

· kritiziranje

Najbolje su „pohvale“ koje roditeljima izlete u ljutnji: od etiketiranja primjercima životinjskog svijeta do primjedbi da dijete namjerno dobiva loše ocjene kako bi razljutilo roditelje (što je ponekad i točno jer je SOS signal za pomoć). Treba sjesti i pronaći uzroke neuspjeha, raditi na dobrim stranama koje će ga potaknuti da poboljša i one manje dobre i sljedeći put bude uspješnije. clip_image006

· izostanak pohvale

Jesu li vas, kad ste bili „nešto manji“ hvalili? Ili se to što ste dobro učinili, podrazumijevalo? Moram priznati da ja baš i nisam dobivala neke pohvale pa se moje ponašanje i stav prema školi u jedno doba pretvorilo u pravi bunt (Zašto se truditi kad za odličnu ocjenu ne dobivam ništa; a kolege za četvorku od 3,5 dobivaju bicikl?). Hvala bogu da je zdrav razum ipak prevladao urođeni osjećaj za nepravdu pa sam i bez pohvala završila fakultet, ali se često u razredu moram podsjećati da učenike valja hvaliti kako bi osvijestili sve svoje dobre strane.

Za kraj evo i zanimljivog priloga s naslovom „Ja za deset godina“ iz pera jednog dvadesetsedmogodišnjaka koji se osvrće na lekcije koje bi mu dobro došle u tinejdžerskoj dobi.

Brzo čitanje

Moram priznati da bi mi sad tečaj brzog čitanja itekako dobro došao. Naime, ČETIRI I POL dana sam bila bez računala! Četiri i pol dana, bože sveti, i onda dođem u školu gdje ne radi internet jer smo imali provalnike, a pokvarila se i fotokopirka… Grr, prvi dan, ponavljanje, nastavni listići… Bila bih ja spremila zadatke za rad na računalu da ono nije dobilo virus, a liječenje potrajalo. Fala bogu na brzom pisaču i pauzama u rasporedu pa sam stigla pripremiti sve materijale.

Kako je i moj blog patio bez računala,a o pošti da i ne govorim, brzo čitanje bi mi sasvim dobro došlo. Još kad sam pogledala prilog u kojemu polaznici pričaju svoja iskustva – definitivno sam se zapalila za tečaj (jest da je vrućina kratko trajala jer me cijena poprilično ohladila, ali…). Pogledajte zašto u videoisječku na stranici  http://www.proaktiva.hr/view.asp?p=1011&c=36 ili u kratkoj verziji televizijskog priloga:

 

Autori tečaja kažu da čitatelji koji završe trening mogu pročitati knjigu od 100 – 150 stranica za 30 minuta, a daljnjim vježbanjem se količina teksta udvostručuje. Ja čitam brzinom od otprilike minute po stranici, ukoliko je sadržaj beletristički; za stručne tekstove potrebno je i više, ovisi o rječniku i količini novih pojmova.

Brzo čitanje omogućuje da se nauči

  • brzo čitati s razumijevanjem i pamćenjem
  • opušteno i zabavno čitanje, učenje i kreativno pisanje
  • kako stvoriti izvrsno pamćenje i izoštriti fokus
  • osloboditi kreativnu energiju
  • organizirati svoje ideje
  • pročistiti i usmjeravati misli velikom brzinom
  • bilježiti, zapisivati predavanja lako i učinkovito.

Na mrežnoj adresi http://www.moja-edukacija.com/tecajevi/brzo-citanje-i-ucenje/ može se pronaći popis tečajeva brzog čitanja s mjestom održavanja.

 

Otvaram stranice koje nude tečajeve i prvo zapažam različite cijene (raspon 750,00 – 1.800, 00 kuna), ovisno o broju sati tečaja- većina seminara traje 17 – 18 sati (skuplji) ili 10 sati (jeftiniji). U glavi već radim računicu, množim sedam dana putnih troškova, hranu, računam dodatno vrijeme za putovanje do Zagreba i natrag, a cijena se penje… Da ne spominjem pronalazak vremena za tečaj, uz posao i obitelj, a ni cijena nije sitnica (dobro, svi nude obročno plaćanje, ali opet). Definitivno trebam nagovoriti još nekoga da ide sa mnom pa da dijelimo troškove puta.

Zadajem si cilj ili, u skladu s novogodišnjim odlukama, osim mršavljenja odlučujem da ću ove godine uložiti u tečaj brzog čitanja. Što će, gledano u 10 mjesečnih rata, biti skuplje?

O kreativnosti (potraga za vremenom)

Razmišljam ovih dana o početku drugog polugodišta (jest da su praznici, ali mozak misli drugačije Smiješak), o načinima kako ću promijeniti dosadašnja predavanja, vježbe, satove lektire, što bih mogla zadati za čitanje s razumijevanjem, kakve vježbe smisliti za uvježbavanje pravopisa, kako potaknuti učenike na kreativnost…

imageMoram priznati da me gledanje moje djece u igri često navede na ideje koje mi prije nisu pale na pamet, da se često zapitam radim li neke stvari ispravno ili ne. U jednom sam članku pročitala čime sve ometamo dječju kreativnost:

· crtanjem djeci

· ispravljanjem dječjih oblika

· slikovnicama za bojanje

· inzistiranjem na urednosti i preciznosti

· nametanjem šablona

· prenaglašavanjem nekih vrijednosti.

Vrijedi se zamisliti nad nabrojanim. Koliko nam je brže i lakše ponuditi djetetu bojanku ili slične sadržaje da ih riješi jer često nemamo vremena sjesti i popričati s njime pa mu pomoći u izradi njegovih osobnih materijala. Koliko je lakše uključiti televizor i pustiti omiljeni crtić da u miru popijemo kavu ili popričamo s prijateljicom na telefon. Ili ubaciti CD s igricama u računalo. Ili kupiti polugotove proizvode koje samo treba sastaviti i obojati…

Vrijeme je postalo mjera svih stvari pa i odgoja. Da bismo dijete bodrili u njegovim idejama, treba nam vremena. Da bismo s njim pročitali priču, razgovarali o njoj, postavljali pitanja – treba nam vremena. Da bismo pronašli različita rješenja nekog problema, razvijali maštu, preokrenuli stajalište neke priče ili jednostavno odigrali „Čovječe, ne ljuti se“, trebamo zaboraviti sve drugo i isključivo se posvetiti našem malom zlatu. Naše zlato raste brzinom svjetlosti i uskoro će se naći u školskim klupama pa u petom razredu pa u srednjoj školi, na fakultetu… Kreativnost treba razvijati od malih nogu i stalno je njegovati, poticati na rast i širenje, davati joj kvalitetnu hranu i vitamine. Tko zna, možda je vaše malo zlato budući astrofizičar ili izumitelj pretvaranja ispušnih plinova u kisik.image

Lijepo je kad učitelj dočeka razred pun kreativne djece, no takav je scenarij gotovo nemoguć. Češći je onaj u kojemu učitelj treba u djeci potaknuti urođenu kreativnost i pomoći da se ona razvije. Čini li vam se da bismo, za sve zahtjeve koji se stavljaju pred učitelje, trebali imati čarobni štapić? Kako bi to bilo jednostavno: mah-mah i evo nam 20 prekrasnih sastavaka, mah-mah i lutkarski igrokaz oživio je priču o Potjehu, Striboru, Regoču…

Učitelji će ipak krenuti drugim putem jer moraju

· razumjeti dijete i prihvatiti ga onakvim kakvo jest

· vjerovati da svako dijete može biti kreativno

· stvoriti ozračje pogodno za otvaranje djeteta

· stvoriti odnos međusobnog razumijevanja, povjerenja, povezivanja, autoriteta

· vjerovati i uvjeriti svako dijete da može uspjeti u životu.

Većina učitelja radi sve gore navedeno, nadograđujući temelje koje učenici donesu iz svojih obitelji. Ponekad gradimo iz početka, ponekad od prvog kata, u iznimnim slučajevima i od viših katova, ali trudimo se graditi što bolje i kvalitetnije Smiješak. Mijenjamo se u skladu s razvojem metodike i pedagogije, tehnike, društva i odgoja, a to nije uvijek lako ni brzo. Nije ni proces cjeloživotnog učenja, ali to smo odabrali i tu staje svaka priča. Ili, rečeno borgovskim rječnikom Smješko namiguje, prilagodit ćemo se svakoj promjeni.

Nastava u kojoj se njeguje kreativnost ima sljedeća obilježja: image

· učitelj se trudi smanjiti stres i anksioznost kod djece i kod sebe

· proces se vrjednuje više od proizvoda

· uklanja se vremensko ograničenje iz aktivnosti u kojima sudjeluju djeca

· uspostavlja se slobodna i otvorena klima, a samoizražavanje se ohrabruje i cijeni

· djeca se ohrabruju da razmjenjuju ideje, ne samo s učiteljem, već između sebe

· natjecanje i nagrađivanje se nastoji koristiti što manje.

Spojiti ta obilježja sa zahtjevima Nastavnog plana i programa? Nastava hrvatskoga jezika pogodno je tlo za prilagođavanje i mijenjanje, traženje novog i boljeg, ponekad nam treba samo ideja. Pa, krenimo!