Slika o sebi ili Kakve poruke šaljemo djeci

image Kad bi vam netko rekao da se ovog trenutka hvalite 3 minute, kako biste reagirali? Bilo bi vam neugodno? Izvlačili biste se odgovorom da ne možete sami sebe hvaliti, nek vas hvale drugi i sličnim bla-bla konstrukcijama? Ili biste se odmah počeli hvaliti, ističući svoje dobre strane, radišnost, posvećenost poslu, organizacijske sposobnosti i slično? Ili ovisi o tome gdje se treba hvaliti: u krugu obitelji ili pred kolegama i u radnom okruženju?

Čudan smo mi narod: počnemo li sami sebe hvaliti, reći će nam da smo umišljeni i prepotentni, radije se kupuju časopisi koji donose teme iz crne kronike pa se proučava tuđa nesreća i jad i prepričavaju isti takvi sadržaji viđeni na televiziji. Nažalost sam i ja u petak pročitala jedan kratki osvrt u dnevnim novinama o temi zlostavljanja u školi. Sažetak glasi da su škole izgubile odgojnu funkciju i DA ZATVARAJU OČI PRED ZLOSTAVLJANJEM! Naravno, svi se ponašamo upravo na takav način. Sačuvaj bože da poduzmemo sve što je u našoj moći, od usmene opomene do prijave Centru za socijalni rad i prekršajne prijave policiji, mi zatvaramo oči i baš nas briga što se učenici međusobno zlostavljaju. Zato nismo ni zaslužili drugačiji komentar u novinama!

U izokrenutoj slici društva koju prečesto serviraju mediji, dobro je biti loš, nesretan, jadan, a loše dobar i primjeran. Uzori su nam kojekakvi Big Brother proizvodi, samoprozvani celebrityji, skandalima skloni sportaši… Kad dječak kaže da mu je uzor jedan iznimno pristojan i srdačan plesač, pola razreda posprdno frkne nosom. Ili, dvije bake izlaze iz crkve i jadaju se jedna drugoj kako im je teško, upravo se natječu u nabrajanju razloga zašto je njoj gore nego ovoj drugoj.

Gdje je ono dobro? Gdje se ističe ono što valja, što vrijedi pokazati, slijediti? Zar se cijene samo oni kojima je loše? Kakvu poruku takvim ponašanjem šaljemo djeci? Kako će naučiti što je dobro, a što loše gledajući takve modele ponašanja?

Ako dugo vremena slušamo što je loše, zaboravit ćemo što je dobro, počet ćemo razmišljati samo o neuspjehu. Uvjerimo li se da sve što radimo, nužno mora završiti neuspjehom, i završit će tako. Ili se uopće nećemo truditi. Više neuspjeha potvrdit će postavljenu tezu da smo nesposobni. Dogodi li se, ipak, uspjeh, on će se umanjiti jer nije se u redu hvaliti s nečim razumljivim po sebi.

I evo pogleda na svijet koji je uzor našoj djeci. Kako nas gledaju i uče, imaju što i vidjeti: i oni su nesposobni i glupi, nema šanse da uspiju, trema pred ispitivanjem onemogućit će im da pokažu i ono što znaju. Ne zanimaju ih novi i kreativni zadaci, izazovi, a kad učine nešto dobro, ne hvale se ili puste da netko drugi pokupi njihovu slavu. Baš kao u svijetu odraslih! clip_image002

Kako pokazati svoje dobre i vrijedne osobine i vještine, kako ih iskoristiti i zastupati sebe? Kako takvim ponašanjem doći do uspjeha i osjećaja zadovoljstva? Kako bi se vježbalo osvješćivanje svojih dobrih strana u krugu obitelji, evo nekoliko savjeta Udruge Igra:

· Hvalite se 3 minute. Svaki član obitelji treba se hvaliti 3 minute.

· Svaki član obitelji neka nacrta ogledalo i potpišite se na crtež. Sjednite u krug i dajte svoje ogledalo osobi do sebe. Osoba koja dobije tuđe ogledalo, u njega upisuje osobine i vještine koje je zamijetio kod osobe čije je ogledalo. Izmjenjujte se sve dok ogledalo ponovo ne dođe u ruke vlasnika. I vlasnik ogledala može sam sebi upisati nešto. Važno je da je sve pozitivno. Ogledala se mogu zalijepiti u sobi i s vremenom se mogu upisivati nove osobine koje je obitelj primijetila.

· Uvedite novi ritual prije spavanja. Stanite pred ogledalo i kažite si: «Danas si bila …..». Važno je da istaknete ono na što ste ponosni taj dan.

Ponašanja koja će djetetu otežati izgradnju pozitivne slike o sebi najčešće su:

· vječito nezadovoljstvo

Komentar „Dobio si 4. Nisi mogao bolje?“ izravno poručuje da to što je dijete postiglo – nije dovoljno dobro i ono ne može uživati u svom postignuću. Čak i kad roditelj postavlja takva pitanja u najboljoj namjeri, odašilje negativnu poruku. clip_image004

· nekritičnost

Sjećate li se knjige „Tajni dnevnik Adriana Molea“? Jedno doba najveći mu je problem u životu bila bubuljica iliti prištić na licu. Mislio je da ga mogu vidjeti iz aviona. Kaže li roditelj da to nije ništa, da se ni ne vidi, dijete neće povjerovati, kao što kasnije neće povjerovati ni u iskrene roditeljske komplimente.

· pretjerana zaštita

Priznajem, i ja sam došla u napast napisati pokoje slovo svom djetetu u predškoli. Srećom, zlato moje nije htjelo ni čuti🙂. Iako sam izričito protiv takvog načina ponašanja roditelja, i sama sam skoro pokleknula pred primamljivošću „super smješka“ (zaključak: čeka me čitanje još pokoje knjige iz pedagogije i psihologije!). No, od jednostavnog pisanja slova za bolju ocjenu do čitanja i pisanja lektire, referata, opravdavanja izostanaka – jako je mali korak. Dijete mora naučiti nositi se s neuspjehom kako bi shvatilo da neuspjeh nije kraj svijeta i da drugi put mora više zapeti, ispraviti pogreške i krenuti dalje.

· kritiziranje

Najbolje su „pohvale“ koje roditeljima izlete u ljutnji: od etiketiranja primjercima životinjskog svijeta do primjedbi da dijete namjerno dobiva loše ocjene kako bi razljutilo roditelje (što je ponekad i točno jer je SOS signal za pomoć). Treba sjesti i pronaći uzroke neuspjeha, raditi na dobrim stranama koje će ga potaknuti da poboljša i one manje dobre i sljedeći put bude uspješnije. clip_image006

· izostanak pohvale

Jesu li vas, kad ste bili „nešto manji“ hvalili? Ili se to što ste dobro učinili, podrazumijevalo? Moram priznati da ja baš i nisam dobivala neke pohvale pa se moje ponašanje i stav prema školi u jedno doba pretvorilo u pravi bunt (Zašto se truditi kad za odličnu ocjenu ne dobivam ništa; a kolege za četvorku od 3,5 dobivaju bicikl?). Hvala bogu da je zdrav razum ipak prevladao urođeni osjećaj za nepravdu pa sam i bez pohvala završila fakultet, ali se često u razredu moram podsjećati da učenike valja hvaliti kako bi osvijestili sve svoje dobre strane.

Za kraj evo i zanimljivog priloga s naslovom „Ja za deset godina“ iz pera jednog dvadesetsedmogodišnjaka koji se osvrće na lekcije koje bi mu dobro došle u tinejdžerskoj dobi.

3 misli o “Slika o sebi ili Kakve poruke šaljemo djeci

  1. Pingback: O čitanju i knjigama, ali i o još puno toga… | Pogled kroz prozor

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s