Biti odličan učenik – ponos ili sramota?

image

Jeste li se ikad u svojem radnom vijeku susreli sa situacijom kad učenik /učenica plače jer dobiva samo odlične ocjene? Da, plače jer dobiva petice koje su trn u oku većem dijelu razreda. I pri tom valja napomenuti da je spomenuta osoba izrazito pristojna, savjesna, marljiva, lijepih manira, spremna pomoći drugima i da dolazi iz dobre obitelji. Uspjeh koji je rezultat osobnog truda i zalaganja izvrgnut je poruzi, odlične ocjene se omalovažavaju i pripisuju učiteljevom poklanjanju, sve što se napravi izvan nastave pripisuje se tuđoj pomoći.

Zamislite to dijete i poruku koju dobiva, zamislite njegove osjećaje i razmišljanja. Rijetko bi se koja odrasla osoba mogla nositi s takvim teretom, a mi govorimo o trinaestogodišnjacima.

Okrenimo stranu i razmislimo o njoj u svjetlu modernog poimanja svijeta, onog koje polako prevladava u društvu koje nas okružuje – ta je osoba prava čudakinja i nenormalna. Molim vas, ta gdje toga ima da učenik bude baš u svemu dobar i još k tome i lijepo odgojen? Nužno u svojoj školskoj sredini mora biti neprilagođen jer se ne uklapa u okruženje koje diktira većina. Strši svojom pojavom, a kad je jedini u razredu… što onda?image

Kad malo razmislim, više puta sam se srela sa situacijom da su odlični učenici neshvaćeni i izloženi poruzi iako upravo tim svojim kritičarima kontinuirano dozvoljavaju prepisivanje domaće zadaće ili im čak pomažu i u učenju. Dogodilo se da sam predavala i u razredima gdje je bila sramota dobiti dobru ocjenu i gdje su se učenici natjecali tko će dobiti lošiju. Ili da su učenici namjerno dobivali loše ocjene kako bi privukli pozornost na sebe. Ali, ovolika količina zavisti i jala, potresla me do temelja. Još kad se tome pridoda izvor cijele priče, čovjek se mora zapitati kamo mi to idemo i što će biti od naše djece?

Zar je zaista došlo do toga da je znanje sramota, da je dostizanje zadanog cilja obična glupost, da je imati želje i težiti nečem višem – predmet ismijavanja? Kako možemo dopustiti da djeca rastu bez cilja, bez smisla, bez potrebe da učine nešto, makar i za sebe, ako već ne za druge? Hoćemo li se uskoro zapitati kako poučavati one koji ne žele biti poučavani?

Što ja, kao razrednica, mogu učiniti da moji učenici shvate da su sami krojači svoje sudbine? Moram priznati da niše nemam ni ideja, ni snage, ni volje i želje. Više ne znam što reći jer sve što kažem, ode u vjetar. Sva moja briga i htijenje da shvate, da vide, da nešto poduzmu kako bi im bilo bolje – uzaludno je. Ne čuju me ni oni, ni većina njihovih roditelja. A to žalosti, izgleda, samo mene.

Nisam htjela pisati o ovome, ali eto – ne izlazi mi iz glave od jučer.