Biti odličan učenik – ponos ili sramota?

image

Jeste li se ikad u svojem radnom vijeku susreli sa situacijom kad učenik /učenica plače jer dobiva samo odlične ocjene? Da, plače jer dobiva petice koje su trn u oku većem dijelu razreda. I pri tom valja napomenuti da je spomenuta osoba izrazito pristojna, savjesna, marljiva, lijepih manira, spremna pomoći drugima i da dolazi iz dobre obitelji. Uspjeh koji je rezultat osobnog truda i zalaganja izvrgnut je poruzi, odlične ocjene se omalovažavaju i pripisuju učiteljevom poklanjanju, sve što se napravi izvan nastave pripisuje se tuđoj pomoći.

Zamislite to dijete i poruku koju dobiva, zamislite njegove osjećaje i razmišljanja. Rijetko bi se koja odrasla osoba mogla nositi s takvim teretom, a mi govorimo o trinaestogodišnjacima.

Okrenimo stranu i razmislimo o njoj u svjetlu modernog poimanja svijeta, onog koje polako prevladava u društvu koje nas okružuje – ta je osoba prava čudakinja i nenormalna. Molim vas, ta gdje toga ima da učenik bude baš u svemu dobar i još k tome i lijepo odgojen? Nužno u svojoj školskoj sredini mora biti neprilagođen jer se ne uklapa u okruženje koje diktira većina. Strši svojom pojavom, a kad je jedini u razredu… što onda?image

Kad malo razmislim, više puta sam se srela sa situacijom da su odlični učenici neshvaćeni i izloženi poruzi iako upravo tim svojim kritičarima kontinuirano dozvoljavaju prepisivanje domaće zadaće ili im čak pomažu i u učenju. Dogodilo se da sam predavala i u razredima gdje je bila sramota dobiti dobru ocjenu i gdje su se učenici natjecali tko će dobiti lošiju. Ili da su učenici namjerno dobivali loše ocjene kako bi privukli pozornost na sebe. Ali, ovolika količina zavisti i jala, potresla me do temelja. Još kad se tome pridoda izvor cijele priče, čovjek se mora zapitati kamo mi to idemo i što će biti od naše djece?

Zar je zaista došlo do toga da je znanje sramota, da je dostizanje zadanog cilja obična glupost, da je imati želje i težiti nečem višem – predmet ismijavanja? Kako možemo dopustiti da djeca rastu bez cilja, bez smisla, bez potrebe da učine nešto, makar i za sebe, ako već ne za druge? Hoćemo li se uskoro zapitati kako poučavati one koji ne žele biti poučavani?

Što ja, kao razrednica, mogu učiniti da moji učenici shvate da su sami krojači svoje sudbine? Moram priznati da niše nemam ni ideja, ni snage, ni volje i želje. Više ne znam što reći jer sve što kažem, ode u vjetar. Sva moja briga i htijenje da shvate, da vide, da nešto poduzmu kako bi im bilo bolje – uzaludno je. Ne čuju me ni oni, ni većina njihovih roditelja. A to žalosti, izgleda, samo mene.

Nisam htjela pisati o ovome, ali eto – ne izlazi mi iz glave od jučer.

5 misli o “Biti odličan učenik – ponos ili sramota?

  1. Dražen Vađunec

    Prvo želim pohvaliti kolegicu po struci koja ovim člankom iskazuje veliku želju za uspjehom svojih učenika. Međutim, radi se o učenicima trinaestogodišnjacima na koje roditelji ne mogu bitnije utjecati jer faze u razvoju su sljedeće:
    1. Od 1 .- 5. razreda učenici uče da bi zadovoljili roditelje (u toj fazi roditelji kroz iskazani interes najviše mogu pridonijeti uspjehu svoga djeteta)
    2. Od 6. – 8. razreda učenici uče toliko koliko je potrebno da ne budu ni bolji ni lošiji od večine (one koji su slabiji nazivaju debilima, a one koji se ističu odmah prozivaju štreberima)
    3. Prva tri razreda srednje škole – roditelji također ne mogu puno pomoći jer učenike su uhvatili hormoni i oni su najpametniji na cijelom svijetu (što im se više ukazuje to oni manje “čuju”)
    4. Tek u četvrtom razredu srednje škole dijete je samosvjesnije i uči jer zna da mu uspjeh i znanje treba za nastavak školovanja na fakultetu.
    Dakle, tek u četvrtom razredu srednje škole učenik može shvatiti da je “krojač svoje sudbine”. (neki koju godinu prije, neki godinu kasnije, a neki nažalost nikada)

  2. Dijana

    Znam kako se osjećate,ali ne smijete odustati-Vi ste joj jedina podrška i uzor.Mora imati sliku koja joj sliči u Vama.Imamo i mi u “Velikom svijetu” taj odgoj i kulturu kao razlog izoliranosti, no ta curica mora naučiti nositi ponosno svoju osobenost.
    Lijep pozdrav Dijana

  3. Tužan primjer. Možda je rješenje za utjehu navesti odlikašu/ci u pitanju primjere genija koji su bili neshvaćeni u okolini – možda neka biografija? Znam da nije puno ali…

  4. Pingback: O čitanju i knjigama, ali i o još puno toga… | Pogled kroz prozor

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s