Iz velegradskog podzemlja – opet o lektiri

Ponekad mi se čini da me dosta kolega i kolegica čudno gleda kad kažem da je na mom satu lektire opet bilo prisutno računalo. Jednom se dogodilo i da je jedna kolegica javno rekla da računalo nikad neće zamijeniti učitelja. Pa naravno da neće! Nit je to cilj uporabe računala u predmetu Hrvatski jezik. Koju strategiju, metodu, sredstva, pomagala ili stil ćemo upotrijebiti na satu bilo kojeg predmeta, ne ovisi samo o nama – ovisi u puno većoj mjeri o našim učenicima i njihovim potrebama. I ne kažem to zato što se prošlih dana pojačano govorilo o njihovim pravima. Čak suprotno, dječje su obaveze jednako velike kao i njihova prava!

Govorim o tome da se učenici mijenjanju i da ih mi moramo pratiti. E, pa za ovaj sam mjesec opet smislila kako u sat lektire uključiti računalo. Točnije, u čitanje lektire, pripremu za sat. Kako moja škola ima svoju Live@Edu domenu posta@os-bukovec.hr , učiteljica iz informatike mi je izašla u susret i otvorila adrese za učenike kako bih im mogla proslijediti tekst Vjenceslava Novaka „Iz velegradskog podzemlja“ u digitalnom obliku. Neki od učenika su mi dali e-adrese s drugih domena, uglavnom – bili su oduševljeni tom mogućnošću. S tekstom sam im poslala i zadatke za praćenje čitanja, ali sam ih i ispisala za one koji su htjeli. image

Zašto ih nisam jednostavno uputila u školsku knjižnicu ili na stranice eLektire? Prvenstveno zbog toga što sam htjela da mi svatko odgovori je l’ primio svoj primjerak teksta pri čemu je bilo vidljivo i kad, a onda i zbog toga da vidim kako ovakav način razmjene informacija funkcionira s mojim učenicima. A funkcionira zadovoljavajuće. U razredu gdje sam razrednica samo jedan učenik nije pročitao tekst (pa je čitao na satu) što je izvrstan rezultat znajući za njihove radne navike🙂. Na pitanje koliko ih je čitalo direktno sa zaslona računala, diglo se pet ruku, a ostali su tekst ispisali. Primijetila sam i da je jedna učenica imala tekst ispisan sa stranica eLektire – znači mogu se snaći i u tom okruženju. Nisam primijetila niti jedan primjerak klasične knjige u razredu.

No, sve to ne bi ništa vrijedilo da se učenici nisu i pripremili za sat. I to baš u vrijeme kad sam polako postajala ravnodušna prema njima jer su oni ravnodušni prema bilo kakvom radu i prema svojim ocjenama. A vidi, sad su me iznenadili! Je l’ tome razlog što je tekst kratak ili što su ga primili u digitalnom obliku? Ne znam što bih odgovorila, ali ni prijašnjih godina nije bio 100 % odaziv na čitanje, bez obzira na kratkoću. image

Kako sam zadovoljna pročitanošću i pripremljenošću za sat, tako sam zadovoljna i samim dvosatom. Koristeći informacije sa županijskog skupa, promijenila sam tip pitanja i zadataka za interpretaciju teksta i pokazalo se da ovakav način odgovara mojim učenicima.

Učenici su bili podijeljeni u homogene skupine prema tipu zadataka koje su morali riješiti: jedna je skupina pripremala monologe u kojima su se uživjeli u ulogu Mikine žene i trebali ispričati:

a) kakav je život s Mikom,

b) kako se ostali stanari ponašaju prema njima,

c) što se dogodilo prošle noći,

d) zašto se Mika treba vratiti kući.

Druga je skupina pripremala optužnicu za Miku, a treća obranu. Četvrta je skupina bila podijeljena na podskupine i trebali su se uživjeti u Mikinu ulogu i opisati zašto je išao u gostionicu, o čemu je razmišljao i zašto nije otišao kući. Tema alkoholizma i ubojstva djeteta sve je učenike potaknula na iznošenje vlastitih stavova. Bilo je uvjeravanja, nabrajanja kako i zašto, suprotstavljanja, dokazivanja, ne odustajanja od vlastitog stava… Žustra rasprava utemeljena na činjenicama iz teksta🙂. Što bi učitelj više trebao poželjeti? Da svaki sat lektire bude takav!

Dio sata bio je rezerviran i za kratku pismenu provjeru o trajanju radnje i retrospekciji, usporedbi bogataškog i siromašnog ručka (sociološka karakterizacija) te aktualizaciji – što bi se dogodilo da likove premjestimo u današnje doba? Bonus-zadatak tražio je od učenika da razmisle i napišu kako bi se Mikina obitelj mogla izvući iz bijede, vodeći računa o kojem je razdoblju riječ.

Prijašnjih je godina ovaj tekst učenicima često bio dosadan i težak za interpretaciju. Vjerujem da je dio i moja krivica upravo zbog pitanja tipa: Pronađi u ulomku primjer za psihološku karakterizaciju ili Prepiši …, Dokaži…

Sve to bilo je prisutno i u ovoj interpretaciji, ali na drugačiji način. Naravno, lakše je postaviti konkretno pitanje i očekivati konkretan odgovor, ponekad ni ne može drugačije (primjerice, „Nabroji glavne likove“), ali u većini slučajeva tekst treba prilagoditi poimanju naših dvanaesto- ili trinaestogodišnjaka ili nešto mlađih i starijih… Zapravo, čini mi se da treba ostati na tragu lektira iz nižih razreda u kojima je naglasak na doživljaju, na povezivanju s likovima, razmišljanju što bismo učinili kad bismo mi bili u njihovoj koži…, a opet zadovoljiti i onu književnoteorijsku stranu iz Nastavnog plana i programa. I, usput, biti učenicima zanimljiv. Mislite da je to lako? Jako je teško kad:

a) znate da nešto ne štima, a ne znate što ni kako (vi se trudite, a učenici su ravnodušni i nikako na zelenu granu),

b) vidite da neki mogu, a većina se ne trudi (pojedinci vam dokazuju da niste ludi i da razumiju što govorite),

c) povremeno s promjenom strategije dobijete pozitivnu povratnu informaciju (aha, kako to zadržati?),

d) ne znate gdje pronaći materijale i informacije (shvatili ste u kojem grmu leži zec i da morate puno toga promijeniti),

e) trebate odvojiti dodatno vrijeme kako biste prvo pronašli informacije, onda ih proučili pa se pripremili za nastavu.

Da, teško je mijenjati ustaljene navike, kad i žmirećki znate što trebate odraditi. Ali, jedino na takav način nećemo učenicima čitanjem lektire ubiti želju za čitanjem jer na popisu obaveznih djela ima previše onih koji im, i pokraj najbolje volje, nisu nimalo zanimljivi. A nisu zanimljivi ni meni, ali ja to ne smijem pokazati. image

Bit je u tome da djeca zavole čitanje i da čitaju (naravno, ima i takvih učenika jer su im tu ljubav usadili roditelji ili jednostavno žele čitati, ali je većina onih koji muku muče s čitanjem!), a ne da otkrivaju vrijednost eminentnih djela hrvatske književnosti. I to u osnovnoj školi gdje je u razredu većina učenika prosječna, nekoliko ih je ispodprosječnih, tu i tamo koji s individualiziranim programom (najčešće disleksija) ili sa smanjenim, a nađe se i pokoji iznadprosječni. U takvom okruženju čitati nešto nezanimljivo, nešto što ne razumiju, nešto što je vremenski daleko i govori o događajima s kojima se nikad nisu susreli – i ako još ostanete u klasičnom načinu interpretacije (knjiga, bilježnica za lektiru s pitanjima: tema, likovi, najljepši ulomak…), nije ni čudo da se čitanje zamrzi. image

A itekako bi nas trebala brinuti činjenica da djeca mrze lektiru. Ne smijemo se skrivati iza uspjeha onih koji vole čitati – oni nisu problem – problem je preveliki broj onih kojima je čitanje tlaka. Kako ćemo to promijeniti? Možemo li promijeniti?

Nema recepta, najčešće nema materijalnih mogućnosti nabavke suvremenih djela (nisu svima gradske knjižnice nadomak ruke!!!), često nema ni volje, ali ima puno mrežnih stranica sa sadržajem pojedinih djela pa tko voli…

I tu se vraćamo na ono računalo s početka priče🙂.

Jedna misao o “Iz velegradskog podzemlja – opet o lektiri

  1. Pingback: O čitanju i knjigama, ali i o još puno toga… | Pogled kroz prozor

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s