O strpljenju, učiteljskom i roditeljskom

Biti razrednik znači posjedovati ogromnu količinu strpljenja. Kako za učenike, tako i za roditelje. Morate skupljati novac koji, naravno, svi ne nose u isto vrijeme (ukoliko ih niste drugačije izdresirali Smiješak, nose ga cijeli mjesec), morate podsjećati da ispričnice za dane kad su izostali s nastave valja donijeti na vrijeme, odnosno kad se vrate natrag u školu (da, a onda pitaju „a kojeg sam datuma izostala?“ jer se više ne sjećaju), morate slušati svoje kolege kad se tuže na vaš razred (ukoliko to ne zabranite jer i vi imate pravo na odmor!), morate slušati učenike kad se žale na učitelje, kad se žale na druge učenike i raznorazne nasilnike i ono najvažnije – morate strpljivo ponavljati roditeljima kakva su njihova djeca u školi. Zapravo, stalno im ponavljate jedno te isto, a rezultati nisu vidljivi. E, to vam je pravo strpljenje.

Evo, recimo, pisanje zadaće. Priča ide ovako: Dođem doma s posla (u neko vrijeme popodne) i nađem dijete pred televizorom, pokraj njega ostaci hrane na stolu, negdje u pozadini se čuje i računalo i pitam: Napisao/la si zadaću? Aha, jesam. A učenje? Sve gotovo. Dobro, odgovaram.

Daa? (Ovo se ja pitam). Dovoljno je pitati dijete je li napisalo zadaću i je li učilo? A istovremeno znamo da baš i nije sjajno u školi. Slažem se da za neke učenike takav razgovor nije ništa čudno jer su oni to učinili i roditelj zna da im može vjerovati. Ali, koliko je takvih učenika? Ako dijete ima problema s učenjem i ocjenama, onda nije dovoljno SAMO pitati, već treba sjesti s njime i provjeriti i zadaću i naučeno. E, tu onda do izražaja dolazi strpljenje. U ovom slučaju roditeljsko. Strpljivo odslušati sve što treba, ispitati, barem pokazati samo interes i naglasiti da provodite kontrolu nad aktivnostima i da vam je stalo!image

Kad učenik kaže Sve je gotovo!, roditelj veselo odahne i može se posvetiti svojim poslovima. Naravno, i učenik se može posvetiti svojima. Obje su strane valjda u strahu da jedna ne učini nešto mimo te rutine jer tad zapravo započinje posao.

Eto, tako to ja gledam, razrednica (kojoj je stalo) učenika (kojima nije stalo) roditelja (od kojih je malobrojnima stalo). Nisam psiholog i ne znam dijeliti stručne savjete, ali svatko može zaključiti da djecu prvo treba naučiti kako učiti i da tek kad steknu naše povjerenje, možemo povjerovati u rečenicu Sve je gotovo! Pa makar ta naša djeca već idu u sedmi razred.

Čitanje, lektira, titlovi… knjige suvremenih i zanimljivih autora?

clip_image001Čitanje je važno. To je valjda svima jasno. Ne znate li čitati, nećete čitati ni ovo što pišem. Za sve u životu treba znati čitati. OK, možda je u nekim zakutcima dovoljno znati računati i ništa drugo, ali… U ostatku svijeta ne možete biti uspješni bez da znate čitati.

Kako je čitanje proces, ne uči se preko noći. Neki ga svladaju prije škole, a neki, nažalost, onako kako treba – nikad. I to ne u nekom zakutku, nego tu oko nas. Sigurno svi znate ili se sjećate nekoga tko nikako ni u osmom razredu nije čitao točno i tečno. Nama u osnovnoj školi je ta problematika još bliža jer s takvim se učenicima susrećemo svakodnevno. Pri tome ne mislim na učenike s poteškoćama tipa disleksija (kojih ima sve više), već o velikim ljenjivcima koji se provuku kroz cjelokupni sustav obrazovanja, a da nisu valjano naučili čitati.

Naši bi, školama naklonjeni novinari, odmah značajno kimnuli glavom i rekli da su za sve krive škole i učitelji koji ih nisu naučili čitati, a pridružili bi im se i poneki roditelji i vjerni čitatelji. A je li baš tako? Može li učiteljica/učitelj naučiti dijete čitati? Samo na satu? Bez pomoći roditelja? U razredu s 25 učenika? Možda ako je učenik po prirodi zainteresiran. A što ako taj interes ne postoji, ni kod učenika, ni kod roditelja?

O toj bi problematici, a nije ni sporadična, ni mala, ni zanemariva, trebali promisliti mjerodavni i donijeti odgovarajuće mjere (jesam li spomenula da je prije par godina nastava hrvatskog jezika smanjena sa šest na pet sati tjedno u nižim razredima osnovne škole?), ali zapravo želim otvoriti jednu drugu temu.

clip_image002Mnogi se roditelji godinama pitaju koja je svrha lektire koju nitko ne voli čitati. Pitaju se i učitelji koji dobro poznaju stanje na terenu i znaju što se čita, a što ne. I kad je prije nekoliko godina HNOS donio rasterećenje koje se unutar nastave hrvatskoga jezika u višim razredima osnovne škole itekako osjetilo, popis lektirnih djela nije se baš nešto promijenio. Jedina je promjena bila da su u višim razredima tri određene knjige proglašene obaveznima. Tko od roditelja može reći da je njegovo dijete voljelo ili voli čitati, recimo, Povjestice ili Nazorove pripovijetke? Namjerno sam spomenula dva djela autora koji su živjeli u 19. stoljeću. Pridodajmo im i Dječake/Junake Pavlove ulice koji žvaču kit. Znaju li djeca uopće što je staklarski kit?

I koliko god se trudili sat lektire osuvremeniti modernom tehnologijom, ostaje činjenica da učenici prvo moraju pročitati djelo. Nitko me ne može uvjeriti da će uz tekstove koje ne razumiju, jezik koji im je stran, radnje koje je vrijeme pregazilo, bez obzira na književnu i umjetničku vrijednost tih djela, učenici zavoljeti čitanje. Koliko god poruka Dječaka Pavlove ulice bila pozitivna i učenici emotivno prožive završetak knjige, jesu li je pročitali s razumijevanjem? Ili su se mučili i preko volje čitali djelo koje govori samo o dječacima?

Živimo u vremenu u kojem nam nedostaje upravo vrijeme. Roditelji prečesto ne vide svoju djecu cijeli dan, ne zaboravimo da roditelji rade u smjenama, često cijeli dan, vikendom… Imaju li vremena djetetu u prvom razredu objasniti što je to sadra? Treba li dijete znati tu riječ u 1. razredu? A ta se riječ nalazi u knjizi za lektiru u 1. razredu. Imaju li vremena biti negdje u blizini kad dijete čita kako bi mu protumačili riječi koje ne razumije? Jer, mora čitati s razumijevanjem. clip_image003

Pitanje je, zapravo, trebaju li takvi tekstovi u 1. razredu? Zar se ne može napraviti revizija lektirnih naslova? Ali ne od strane onih koji nikada nisu radili u osnovnoj školi ili su iz nje otišli prije više od 5-7 godina.

Zašto toliko? Kad upitate učitelja informatike ima li u udžbeniku za nastavu informatike sadržaja o sigurnosti na internetu, on će vam odgovoriti: „Ima, ali nedovoljno jer se tehnologija toliko mijenja da ju je teško pratiti programom nastave.“ Eto, svima je jasno da su se promijenila djeca, promijenilo se vrijeme, promijenio se njihov govor, a prije svega – promijenili su se njihovi interesi. Promijenilo se sve osim neodgovarajućih lektirnih naslova čije čitanje ubija volju za čitanjem. I to treba priznati, a ne se skrivati iza tvrdnje da učenici moraju biti upoznati s umjetnički vrijednim djelima. Moraju, ali ne na način da ih silimo na čitanje nečega što nije primjereno i ne na način da ih odbijamo od čitanja.

I da, trebalo bi i učitelje na terenu pitati što zaista djeca vole čitati i što čitaju Smiješak.clip_image004

No, da nije sve tako crno, uvjerilo me listanje bilježnica za lektiru u jednom petom razredu. Miro Gavran je apsolutni hit! Znate li zašto? Zato što je djeci blizak i zanimljiv pisac, što je dobar pisac i zato što smo nabavili puno njegovih knjiga. Pitam se što ćemo kad ti moji učenici pročitaju cijelog Gavrana? Tko će nam pomoći u nabavki sličnih knjiga? Kako ispuniti prostor prije nego se prebace na Sanju Pilić? Ne zaboravite da nam je do prve gradske knjižnice 15 kilometara i da su naši učenici usmjereni na školsku knjižnicu. Ovo je generacija čitatelja koju treba maziti i paziti, a za to nam treba hrana – trebaju nam knjige suvremenih autora. Takvih knjiga ima, ali kako doći do njih?

Ili da čitanje ipak svedemo na čitanje titlova popularnih sapunica, iako neki ne mogu pročitati ni to?

Dan sigurnijeg interneta u Osnovnoj školi Veliki Bukovec

image8. veljače 2011. godine obilježava se kao Dan sigurnijeg interneta. Aktivnostima koje je započela i provodi zajednica Suradnici u učenju www.ucitelji.hr pod nazivom Sigurniji internet za djecu pridružila se i Osnovna škola Veliki Bukovec. Na satovima razrednih odjela svih razreda tijekom veljače se obrađuje tema sigurnosti na internetu prilagođena uzrastu djece. Mnogobrojni se materijali mogu pronaći na internetskim stranicama Portala za sigurnost i zaštitu na internetu, Nacionalnog CERT-a, Centra za nestalu i zlostavljanu djecu, Hrabrog telefona te niza domaćih i stranih udruga koje se bave sigurnošću na internetu.

· http://sigurnost.tvz.hr/

· http://sigurnost.tvz.hr/Prirucnik-o-sigurnosti/

· http://www.cert.hr/dokumenti/sigurnije_na_internetu

· http://www.cert.hr/sites/default/files/Facebook%20brosura.pdf

· http://www.cnzd.org/site2/

· http://www.hrabritelefon.hr/adminmax/tinymce/uploaded/file-type-icons/hrabri_internet_letak.pdfclip_image002[1]

Osim tih zajedničkih aktivnosti, učenice osmog razreda izradile su niz kvizova u kojima poučavaju svoje vršnjake kako se ponašati na internetu, što učiniti kad se nađete u situaciji da vas netko uznemirava ili primate neželjenu poštu, kako biti siguran na Facebooku i slično. Njihovi radovi mogu se pogledati na web stranicama Osnovne škole Veliki Bukovec.

Govoreći o sigurnosti na internetu, učenice su, zajedno sa svojom mentoricom Lidijom Kralj, začetnicom cijele akcije, sudjelovale u emisiji Hrvatskoga radija Stigla je pošta, u emisiji eHrvatska te vijestima Nove TV. clip_image004

U sklopu akcije Sigurniji internet za djecu na zagrebačkom je Zrinjevcu 5. veljače održano predstavljanje aktivnosti vezanih uz ovu temu na kojemu je bila i Osnovna škola Veliki Bukovec te OŠ Tučepi – dvije škole koje svojim aktivnostima promiču svijest o potrebi sveobuhvatnog informiranja i educiranja javnosti o ovoj izuzetno važnoj temi.

clip_image008

Istodobno se na školskoj televiziji prikazuju obrazovni sadržaji vezani uz temu sigurnosti djece na internetu, a za roditelje i odrasle osobe kojima je sigurnost online važna, 25. veljače 2011. godine će se u Gradskoj knjižnici i čitaonici „Mladen Kerstner“ u Ludbregu održati predavanje Sigurniji internet za djecu.