Čitanje, lektira, titlovi… knjige suvremenih i zanimljivih autora?

clip_image001Čitanje je važno. To je valjda svima jasno. Ne znate li čitati, nećete čitati ni ovo što pišem. Za sve u životu treba znati čitati. OK, možda je u nekim zakutcima dovoljno znati računati i ništa drugo, ali… U ostatku svijeta ne možete biti uspješni bez da znate čitati.

Kako je čitanje proces, ne uči se preko noći. Neki ga svladaju prije škole, a neki, nažalost, onako kako treba – nikad. I to ne u nekom zakutku, nego tu oko nas. Sigurno svi znate ili se sjećate nekoga tko nikako ni u osmom razredu nije čitao točno i tečno. Nama u osnovnoj školi je ta problematika još bliža jer s takvim se učenicima susrećemo svakodnevno. Pri tome ne mislim na učenike s poteškoćama tipa disleksija (kojih ima sve više), već o velikim ljenjivcima koji se provuku kroz cjelokupni sustav obrazovanja, a da nisu valjano naučili čitati.

Naši bi, školama naklonjeni novinari, odmah značajno kimnuli glavom i rekli da su za sve krive škole i učitelji koji ih nisu naučili čitati, a pridružili bi im se i poneki roditelji i vjerni čitatelji. A je li baš tako? Može li učiteljica/učitelj naučiti dijete čitati? Samo na satu? Bez pomoći roditelja? U razredu s 25 učenika? Možda ako je učenik po prirodi zainteresiran. A što ako taj interes ne postoji, ni kod učenika, ni kod roditelja?

O toj bi problematici, a nije ni sporadična, ni mala, ni zanemariva, trebali promisliti mjerodavni i donijeti odgovarajuće mjere (jesam li spomenula da je prije par godina nastava hrvatskog jezika smanjena sa šest na pet sati tjedno u nižim razredima osnovne škole?), ali zapravo želim otvoriti jednu drugu temu.

clip_image002Mnogi se roditelji godinama pitaju koja je svrha lektire koju nitko ne voli čitati. Pitaju se i učitelji koji dobro poznaju stanje na terenu i znaju što se čita, a što ne. I kad je prije nekoliko godina HNOS donio rasterećenje koje se unutar nastave hrvatskoga jezika u višim razredima osnovne škole itekako osjetilo, popis lektirnih djela nije se baš nešto promijenio. Jedina je promjena bila da su u višim razredima tri određene knjige proglašene obaveznima. Tko od roditelja može reći da je njegovo dijete voljelo ili voli čitati, recimo, Povjestice ili Nazorove pripovijetke? Namjerno sam spomenula dva djela autora koji su živjeli u 19. stoljeću. Pridodajmo im i Dječake/Junake Pavlove ulice koji žvaču kit. Znaju li djeca uopće što je staklarski kit?

I koliko god se trudili sat lektire osuvremeniti modernom tehnologijom, ostaje činjenica da učenici prvo moraju pročitati djelo. Nitko me ne može uvjeriti da će uz tekstove koje ne razumiju, jezik koji im je stran, radnje koje je vrijeme pregazilo, bez obzira na književnu i umjetničku vrijednost tih djela, učenici zavoljeti čitanje. Koliko god poruka Dječaka Pavlove ulice bila pozitivna i učenici emotivno prožive završetak knjige, jesu li je pročitali s razumijevanjem? Ili su se mučili i preko volje čitali djelo koje govori samo o dječacima?

Živimo u vremenu u kojem nam nedostaje upravo vrijeme. Roditelji prečesto ne vide svoju djecu cijeli dan, ne zaboravimo da roditelji rade u smjenama, često cijeli dan, vikendom… Imaju li vremena djetetu u prvom razredu objasniti što je to sadra? Treba li dijete znati tu riječ u 1. razredu? A ta se riječ nalazi u knjizi za lektiru u 1. razredu. Imaju li vremena biti negdje u blizini kad dijete čita kako bi mu protumačili riječi koje ne razumije? Jer, mora čitati s razumijevanjem. clip_image003

Pitanje je, zapravo, trebaju li takvi tekstovi u 1. razredu? Zar se ne može napraviti revizija lektirnih naslova? Ali ne od strane onih koji nikada nisu radili u osnovnoj školi ili su iz nje otišli prije više od 5-7 godina.

Zašto toliko? Kad upitate učitelja informatike ima li u udžbeniku za nastavu informatike sadržaja o sigurnosti na internetu, on će vam odgovoriti: „Ima, ali nedovoljno jer se tehnologija toliko mijenja da ju je teško pratiti programom nastave.“ Eto, svima je jasno da su se promijenila djeca, promijenilo se vrijeme, promijenio se njihov govor, a prije svega – promijenili su se njihovi interesi. Promijenilo se sve osim neodgovarajućih lektirnih naslova čije čitanje ubija volju za čitanjem. I to treba priznati, a ne se skrivati iza tvrdnje da učenici moraju biti upoznati s umjetnički vrijednim djelima. Moraju, ali ne na način da ih silimo na čitanje nečega što nije primjereno i ne na način da ih odbijamo od čitanja.

I da, trebalo bi i učitelje na terenu pitati što zaista djeca vole čitati i što čitaju Smiješak.clip_image004

No, da nije sve tako crno, uvjerilo me listanje bilježnica za lektiru u jednom petom razredu. Miro Gavran je apsolutni hit! Znate li zašto? Zato što je djeci blizak i zanimljiv pisac, što je dobar pisac i zato što smo nabavili puno njegovih knjiga. Pitam se što ćemo kad ti moji učenici pročitaju cijelog Gavrana? Tko će nam pomoći u nabavki sličnih knjiga? Kako ispuniti prostor prije nego se prebace na Sanju Pilić? Ne zaboravite da nam je do prve gradske knjižnice 15 kilometara i da su naši učenici usmjereni na školsku knjižnicu. Ovo je generacija čitatelja koju treba maziti i paziti, a za to nam treba hrana – trebaju nam knjige suvremenih autora. Takvih knjiga ima, ali kako doći do njih?

Ili da čitanje ipak svedemo na čitanje titlova popularnih sapunica, iako neki ne mogu pročitati ni to?

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s