O strpljenju, učiteljskom i roditeljskom

Biti razrednik znači posjedovati ogromnu količinu strpljenja. Kako za učenike, tako i za roditelje. Morate skupljati novac koji, naravno, svi ne nose u isto vrijeme (ukoliko ih niste drugačije izdresirali Smiješak, nose ga cijeli mjesec), morate podsjećati da ispričnice za dane kad su izostali s nastave valja donijeti na vrijeme, odnosno kad se vrate natrag u školu (da, a onda pitaju „a kojeg sam datuma izostala?“ jer se više ne sjećaju), morate slušati svoje kolege kad se tuže na vaš razred (ukoliko to ne zabranite jer i vi imate pravo na odmor!), morate slušati učenike kad se žale na učitelje, kad se žale na druge učenike i raznorazne nasilnike i ono najvažnije – morate strpljivo ponavljati roditeljima kakva su njihova djeca u školi. Zapravo, stalno im ponavljate jedno te isto, a rezultati nisu vidljivi. E, to vam je pravo strpljenje.

Evo, recimo, pisanje zadaće. Priča ide ovako: Dođem doma s posla (u neko vrijeme popodne) i nađem dijete pred televizorom, pokraj njega ostaci hrane na stolu, negdje u pozadini se čuje i računalo i pitam: Napisao/la si zadaću? Aha, jesam. A učenje? Sve gotovo. Dobro, odgovaram.

Daa? (Ovo se ja pitam). Dovoljno je pitati dijete je li napisalo zadaću i je li učilo? A istovremeno znamo da baš i nije sjajno u školi. Slažem se da za neke učenike takav razgovor nije ništa čudno jer su oni to učinili i roditelj zna da im može vjerovati. Ali, koliko je takvih učenika? Ako dijete ima problema s učenjem i ocjenama, onda nije dovoljno SAMO pitati, već treba sjesti s njime i provjeriti i zadaću i naučeno. E, tu onda do izražaja dolazi strpljenje. U ovom slučaju roditeljsko. Strpljivo odslušati sve što treba, ispitati, barem pokazati samo interes i naglasiti da provodite kontrolu nad aktivnostima i da vam je stalo!image

Kad učenik kaže Sve je gotovo!, roditelj veselo odahne i može se posvetiti svojim poslovima. Naravno, i učenik se može posvetiti svojima. Obje su strane valjda u strahu da jedna ne učini nešto mimo te rutine jer tad zapravo započinje posao.

Eto, tako to ja gledam, razrednica (kojoj je stalo) učenika (kojima nije stalo) roditelja (od kojih je malobrojnima stalo). Nisam psiholog i ne znam dijeliti stručne savjete, ali svatko može zaključiti da djecu prvo treba naučiti kako učiti i da tek kad steknu naše povjerenje, možemo povjerovati u rečenicu Sve je gotovo! Pa makar ta naša djeca već idu u sedmi razred.

Jedna misao o “O strpljenju, učiteljskom i roditeljskom

  1. elena

    Da, danas u svakodnevnom životu treba izuzetno puno strpljenja, samo se nadam da još vrijedi ona stara “strpljen – spašen”!

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s