Jeste li ikad napisali šalabahter? Ja jesam, pisala sam ih cijelo vrijeme školovanja pa i poslije. Oni poslije imali su više ulogu podsjetnika, a oni prije bili su puno funkcionalniji, naravno 
. Kad se samo sjetim kreativnosti i domišljatosti, ne u pisanju, već u spremanju na mjesto gdje ga nitko neće naći… No, moram priznati da u tom dijelu i nisam imala baš nekih velikih uspjeha jer je pisanje šalabahtera uglavnom i ostajalo samo na pisanju. Usuditi se koristiti taj šalabahter na satu, eh, to je bilo nešto što mi baš i nije išlo. Uvijek mi je negdje u mozgu sitni glasić šaptao: „Što ako te uhvati?“. Što ćete, bolje kukavica, nego prepisivač.
Kakav je danas moj stav prema šalabahterima? Moram priznati da ih baš i ne viđam često. Ne sjećam se prije koliko sam godina zaplijenila zadnji. Još uvijek dobro vidim i čujem, stalno sam u pokretu pa šalabahteri baš i nešto nemaju prođu na mom satu. A ako i koji učenik uspije koristiti šalabahter, e onda je fakat majstor!
No, koliko god se borimo protiv šalabahtera kao pomoćnog sredstava kod pisanja ispita, dobro je pisati šalabahter. Zašto? Da bi učenik dobro napisao šalabahter, mora se itekako potruditi razlikovati važno od nevažnog, oblikovati kratke i jasne izreke, znati napisati natuknicu, odabrati dobar primjer ili ga zapamtiti. Ukoliko sve to svlada, šalabahter mu ni ne treba.
Druga je stvar što većina današnjih učenika to ne zna uraditi. Zašto?
a) Učenicima je izuzetno teško sažeti priču za prepričavanje jer nisu sigurni što je u njoj bitno, a što nije. Sažeto prepričavanje je proces koji se dugo uči i opet neki učenici nisu uspješni u njegovom svladavanju. A da bi napisali šalabahter, moraju gradivo skratiti do samog kostura.
b) Kako odvojiti važno od nevažnog, pitanje je u vremenu kad se samostalno pronalaženje podataka svodi na kopipejstiranje tuđeg sadržaja i njegovo potpisivanje bez navođenja autora. Kako iz nekog teksta izdvojiti važne podatke, trebalo bi učiti na satu na različitim primjerima. Zna li učenik izdvojiti važne podatke za svoj šalabahter, učinio je veliku stvar.
c) Zna li učenik objasniti neko pravilo na primjeru ili ponuditi svoj vlastiti primjer, otišao je i korak dalje, pokazao je da razumije o čemu se radi.
d) Znaju li vaši učenici pisati natuknice i učiti po njima? Ili imate obrnuti problem – da ne znaju odgovarati punom rečenicom? Opet nešto što bi se trebalo naučiti na satu.
e) Služe li se radije umnom mapom? Znaju li je SAMi izraditi?
Predmet Učiti kako učiti itekako bi koristio našim instant generacijama jer nije dovoljno doći do podataka, važnije je te podatke preraditi i primijeniti na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Mojim sedmašima, koji su na satu razred kakav bi svatko poželio, nije dovoljno ono što na satu čuju i zapamte da bi bili uspješni. Nedostaje im samostalni rad, odnosno učenje kod kuće, a tu stepenicu nikako ne možemo prijeći. U situaciji kad treba zapamtiti dvadesetak nezavisno složenih veznika (ili si napisati šalabahter) oni ostvaruju neuspjeh. U čemu je kvaka?
Može se učitelj pretrgnuti od truda i smišljanja strategija i metoda ili uvođenja novih oblika nastave ukoliko učenik SAM ne uči. Pročitati, ponoviti, sažeti, podcrtati, povezati, vježbati, izraditi šalabahter – sve su to sredstva u postizanju cilja: naučiti nešto. Pa opet ispočetka i opet i opet.
Nemojmo se zavaravati (kao moji sedmaši) da za sve postoji mogućnost ispravka pa ćemo za to naučiti. Smije li liječnik pogriješiti nadajući se popravku? Arhitekt? Vlakovođa? Prometni policajac? Radnik na traci?
Ne, nemojmo govoriti da su to samo djeca jer kad tako postavimo stvari i stalno opravdavamo nečiji nerad ili smanjujemo potrebno do minimuma, što poručujemo toj istoj djeci? Ukoliko imaju izliku, sve je u redu. Ukoliko su ostvarili minimum, uspješni su. Hvala, ja ne bih htjela da takav učitelj/učiteljica uči moje dijete.
Naravno da djeca griješe i da se svakome dogodi da pogriješi. I naravno da su oni samo djeca. Ali, kad i gdje prestaju biti djeca i počinju se ponašati odgovorno? U petom razredu? Onako, preko noći? Kad im treba reći da nema više popravaka? Pa i životinje se mogu naučiti na određeni obrazac ponašanja, a kamoli ne djeca nakon godina takvog rada. A mi govorimo o malim ljudima koji se oblikuju u ljude od samoga rođenja. Kako će znati misliti ukoliko ih stalno štitimo takvim stavovima? Ne štitimo ih, nego im radimo medvjeđu uslugu.
I za kraj, ukoliko takvi učenici kod kuće imaju nekoga tko im se posvećuje i kontrolira ih, stvar nije izgubljena jer će nadoknaditi propušteno. A što kad toga nema? E, tad neće znati napisati ni valjani šalabahter!
Ah, te tehnologije! 