Obitelj kao projekt?

Jeste li se kad osjećali da, kao roditelj, imate točno određenu ulogu u projektu koji se zove „Obitelj“? Možda nazivanje obitelji projektom naizgled izgleda potpuno besmisleno, ali nije li obitelj nešto oko čega se stalno morate truditi i ulagati napore raznih vrsta da uspijete? Po meni je to najvažniji projekt u bilo čijem životu, bez obzira tko sve čini vašu obitelj. Znam da različiti ljudi imaju različite ciljeve, što je potpuno normalo, ali recimo da vam je odgoj djeteta/djece vrlo visoko na ljestvici prioriteta u životu. Ako jest, onda ste poput mene.

Biti član nekog projektnog tima sa sobom nosi određene obaveze. S obzirom na to koji ste član, i vaše su obaveze drugačije. Tko zna, možda ste voditelj projekta ili ulagač (čitaj financijer), nadzornik ili tek obični član. Ili, jednostavnije rečeno: glavna faca, lovator ili šljaker Smiješak. Možda, pak, svoju ulogu ne možete nazvati niti jednim projektnim imenom jer ste od svega pomalo. Ako je tako, bez vas projekt ne može uspjeti. Uzmimo slučaj da vašu obitelj čine i djeca pa bilo da ste majka ili otac, vaša je uloga neizmjerno važna jer vaš projekt mora uspjeti. Vaš je posao dugotrajan i iziskuje neizmjerno puno ljubavi i strpljenja, a najviše od svega – vašeg vremena.

Prije nekog sam vremena pročitala izjavu jedne poznate osobe u kojoj govori da je loša ispijačica kava, loša prijateljica, sestra i dijete jer vrijeme koje ima posvećuje svojoj obitelji. I ja sam tu negdje, bez onog epiteta poznat Smiješak. Možda pretjerujem i nisam nikako trendy, ali vrijeme izvan posla u prvom je redu namijenjeno mojoj obitelji. Djeca rastu strahovito brzo i bojim se da će ako samo trepnem, proći godine njihova života i odjednom će biti velike… i moj će projekt djelomično završiti .

Zato, kad dođu bilo kakvi školski praznici, cure su doma sa mnom. Neizmjerno se veselimo druženju, vožnji biciklom, rolanju i vremenu koje imamo na raspolaganju. Naravno, nismo cijelo vrijeme zajedno jer i one imaju društvo, ali smo stalno tu negdje. Posebno se veselimo radionicama. Kad nema organiziranih, izvadimo zalihe iz podruma pa izrađujemo nakit, bojamo gipsane figurice, izrađujemo prigodne sitnice…

Na svu sreću, uvijek se nađe i nešto organizirano. Ponekad ne znam tko više voli radionice varaždinskog Obiteljskog centra – djeca ili ja. Jest da sam dobila slobodno s uskrsne radionice Tužni smiješak jer se mlađe dijete požalilo da neće sjediti na stolici s mamom jer je dovoljno velika da bude sama Smiješak, ali je mama sudjelovala u proljetnoj radionici i baš je uživala.

To mi dođe kao antistresna terapija, pogotovo kad vrijeme ne dopušta rad u cvijetnjaku Smiješak. Družim se s djecom (ne samo svojom – ah, profesionalne li deformacije!), pričam s voditeljicama ili drugim mamama, bojam, režem, lijepim, smišljam… Prljam ruke, ponekad i odjeću i na kraju imam gotov proizvod! (Kad bi barem u nastavi hrvatskoga jezika bilo takve opipljivosti!). Naravno, radionica se produži i na sljedeći dan jer treba sve završiti i još dodati… Kad se ponovno sretnemo nakon par mjeseci, prisjetimo se što smo radili prošli put i što od onda možemo sami napraviti. I ponosni smo na svoj napredak.

Eto, povremena doza kreativnog igranja nešto je što bismo si svi povremeno trebali priuštiti kako svijet ne bismo zaboravili gledati očima naše djece. Vjerujete li i vi da bismo tad svi bili sretniji?

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s