Tako lijepa, tako naša :-)

Bez obzira kakve osjećaje imate prema svojoj domovini, vjerujem da vam se sviđa slogan iz televizijske reklame. Više sam puta pisala o utjecaju reklama na naše ponašanje, a ovaj je primjer baš kao naručen za promišljanje o sadržajima reklame. Meni se sviđa jer je topao i navodi nas da osjećamo ponos što živimo u zemlji prepunoj prirodnih ljepota. Ipak, tek na licu mjesta ta će nas ljepota ostaviti bez daha.

Putujući autobusom na maturalac i natrag, uživala sam u prekrasnim krajolicima i slikama „baš kao s razglednice“.

Skradin i Skradinski buk

Omiš

 

Priroda nas često ostavlja bez daha, male u spoznaji kratkoće vlastitog bivanja nasuprot trajanja svega oko nas. Posebno me oduševio Omiš, kraj neustrašivih i lukavih gusara koji su živjeli u suživotu s prirodom oko sebe, koristeći prednosti svog smještaja. Visoke planine, kanjon rijeke Cetine, otvoreno more, stoljeća upisana u kamena zdanja…

Dolina rijeke Neretve

Potpuno drugačiji krajolik je dolina rijeke Neretve, vodeni kanali nastali ljudskom intervencijom u prirodi, napravljeni iz slične potrebe – za preživljavanjem. Vožnja kanalima turista – namjernika opušta i smiruje. Stanovnicima je ona nešto posve drugo.  Sjećate li se dokumentarnog filma Obrada Gluščevića Ljudi sa Neretve iz 1966. godine koji je posveta je rijeci Neretvi?

Priznajem da je izlet u dolinu Neretve bio moja želja upravo zbog spomenutog filma.

 

I za kraj, slučajne sličice iz Makarske…

Sličice iz Makarske

Fejs na maturalcu? Naravno!

clip_image006

Sjećate li se svog maturalca, onog malog i onog velikog? Moj je mali maturalac iz današnje perspektive imao neke odlike avanturizma – išao je samo moj razred s razrednicom, putovali smo vlakom do Rijeke, a zatim redovitom autobusnom linijom do odredišta u okolici Kraljevice. Boravili smo u bungalovima, a do prvog smo diskača morali pješačiti dijelom po magistrali, dijelom po šljunčanom putu. Zanimljivo da se najviše i sjećam pješačenja, plesa i kupanja. Zajedništva koje nas je povezivalo, zezanja i sitnih dječjih radosti. Kroz maglu se sjećam vožnje brodom, a jesmo li išli i na kakav izlet , nemam pojma. Nisu nam trebali telefoni ni televizori, dovoljni smo bili sami sebi.

Tridesetak godina poslije potpuno drugačija slika. Na maturalac idu tri razreda s četiri pratitelja, autobusom s klimom, odsjedaju u hotelu u kojemu svaka soba ima televizor, svi sa sobom nose mobitele i većinu vremena provode tipkajući i objavljujući statuse i objave na fejsu. I fejs je s nama pošao na maturalac. clip_image002

Koliko aktivno fejs participira na maturalcu?

· Situacija prva:

Puni smo love i prvi prvom stajanju svi kupujemo dodatne bonove za telefon, da nam ne usfali.

· Situacija druga:

Gle, u hotelu je još jedna škola i to iz susjedne Koprivnice. Na prvu loptu „častimo“ se komplimentima, ali drugu večer ima tu već nešto… Padaju objave na fejsu, pokušavamo biti duhoviti pa malo i vrijeđamo one na koje su cure bacile oko. Fejs je divna stvar, možeš reći sve što ti padne na pamet, a da osobu ne gledaš u oči. Koja hrabrost napisati one dvije riječi!

· Situacija treća:

Tko će biti glavni u sobi? Kako se četiri ženske osobe mogu podnositi pet dana u istom prostoru, a da sve budu glavne? Evo svađe! Opet uskače dragi nam fejs i svi znaju koja je kojoj što napisala. Ponekad mislim da je fizička ljepota obrnuto proporcionalna ljepoti verbalnog izražavanja. Sram me i napisati što su si sve rekle. Nakon što sam i ja pokazala zube, ali u stvarnom vremenu, i obećala da mogu ići doma, ali samo ako ja nazovem roditelje da dođu po njih – idila – „Netko se posvađao? Svašta!“

· Situacija četvrta:

Vožnja barkama po kanalima dolinom Neretve. Čista nirvana, jedino da mi je zabaciti noge u vodu… I uživati… Ali ne, zvuk dolazne poruke remeti tišinu, treba vidjeti što ima novo u „stvarnome životu“. Avatari su nas preuzeli, ovdje bivstvuje samo naše tijelo. Šteta. „Već je prošlo sat i pol vremena?“ – možda su neki ipak uživali? clip_image004

· Situacija peta:

Sumrak, vjetrić pirka, čekamo polazak u grad, odmaramo se nakon šetnje. Oko stola 4 -5- osoba razgovara: Gle, što mi je napisao! A koji je to, pokaži mi ga! Poslao mi je zahtjev za prijateljstvo!… S druge strane terase sjede ti isti dečki o kojima se razgovara.

· Situacija šesta:

Vozimo se kući, još dva – tri sata i doma smo. „Ima netko kune na mobitelu? Posudiš mi?“. Konačno više nema potvrdnih odgovora. I što se onda dešava? Onaj koji je ponio gitaru dolazi do izražaja i autobusom se pronese pjesma. Pjevamo sve pa čak i neke školske pjesme jer svi znaju riječi. Pjesma se ori, padaju varijacije. Smijemo se, skrivam im kape, zezam dečke koji su doživjeli romansu… Definitivno najbolji dio maturalca za mene.

image

U potrazi za suosjećanjem

Koliko smo ljudi u ovo vrijeme prepuno nezadovoljstva? Koliko poznajemo one s kojima živimo i radimo? Koliko smo osjetljivi na pravdu i nepravdu? Učimo li djecu što je pravo i pravedno? Ili ih tek poučavamo kako će se što bolje snaći u životu? Ima li u nama još uvijek čovječnosti i suosjećanja?

Gledajući televiziju ili bacivši pogled na bilo koji popularni tjednik, što biste odgovorili? Toliko je beznačajnih i krivih stvari danas dignuto na razinu, ne informacija, nego izvještavanja o njima, toliko nas mediji bombardiraju potpuno bezvrijednim sadržajima da u nekom trenutku jednostavno povjerujemo da nam je u životu najvažnije upravo to što smo vidjeli ili nam netko diktira da moramo imati.

Koliko je u takvom vremenu i u našem društvu teško biti roditelj? Biti Roditelj, a ne roditelj? Kako odgajati dijete u društvu izokrenutih vrijednosti? Kako dijete poučiti da misli svojom glavom i da vjeruje roditeljima, a ne medijima? Kako mu omogućiti normalno djetinjstvo? Kako ga poslati na maturalac?

Da, za nešto manje od 48 sati putujemo na maturalac! Prije nešto više od 24 sata roditelji jedne učenice došli su u školu i rekli da ipak nisu uspjeli skupiti novac za putovanje. Što se u međuvremenu dogodilo? Kolegica, majka učenika iz istog razreda, nazvala je roditelje ostalih učenika i zamolila za pomoć. U roku od nekoliko sati novci su bili osigurani. Možda to običnog čitatelja nimalo ne dira, nego se pita: „Pa, dobro, zar to nisu mogli prije napraviti?“, a možda mu je i sasvim svejedno zbog ove informacije. Meni nije. I ne zbog toga što se radi o jednoj iznimno dragoj, pristojnoj i pametnoj učenici, nego zbog elementarnog ljudskog osjećaja – želje i potrebe da se pomogne onome kome je pomoć potrebna. U situaciji kad većina obitelji jedva preživljava kojekako spajajući kraj s krajem, kad su u nekim slučajevima oba roditelja na burzi, kad kasne plaće ili obje roditeljske plaće iznose manje od jedne prosječne hrvatske plaće, to pokazuje da ljudi nisu izgubili ljudskost.

Kad radite u kolektivu u kojemu se osjećate ugodno i na posao odlazite znajući da će vam s kolegama biti dobro, pitanje bilo kakve akcije nikad ne postaje pitanje. Tako je i sad – akcija Džeparac bit će do sutra spremna.

Tako je to u mojoj školi. I više bi nam toga trebalo u životu jer bismo tad svi bili zadovoljniji.

Ponekad, kad me preplavi nezadovoljstvo svime ovime što nam se događa, postavljam si pitanje jesam li mogla nešto drugo odabrati za svoje zanimanje. Jer da jesam, tko zna bih li još uvijek bila ovdje. I koliko god se osjećala jadno, odgovor je uvijek samo jedan – oduvijek sam znala da ću biti učiteljica i da ću biti okružena djecom. Djeca su naša budućnost, a kakva će ta budućnost biti, odlučujemo mi. I zato je jedna mala kap ovakve volje i odlučnosti da se nešto promijeni – neprocjenjivo važna. Ta je kap jednoj osobi uljepšala djetinjstvo i omogućila joj da dobije isto što i njeni vršnjaci.

Pozdrav svim učiteljima bez kojih mnogi učenici ne bi bili to što danas jesu Smiješak