Pristup pjesmama u sklopu lektire – jedan primjer

U Nastavnom planu i programu (PIP) za hrvatski jezik u popisu lektire od 5. do 8. razreda nalaze se i zbirke pjesama. Tako je na popisu za peti razred poezija Grigora Viteza, a ja joj redovito pridružujem i Veseli zemljopis Zvonimira Baloga. Oba su autora djeci razumljiva i draga, pogotovo Vitez jer se s njegovim pjesmama često mogu suživjeti, a da ne govorimo da učenici općenito vole šaljivost.

No, kako se sve ne bi baš svelo na puko čitanje pjesama (što većinu učenika odbija – čast izuzecima), nastojim od čitanja poezije napraviti mali projekt. Redovito izrađujemo plakate, a pridružujemo im i izradu malih zbirki pjesama.

Čitanje

Mislim da ne treba ponavljati na kojoj je razini kultura čitanja naših učenika. Prekrasno je raditi s djecom koja su iz roditeljskog doma došla s razvijenim čitateljskim navikama ili ih je učiteljica do petog razreda „zarazila“ ljubavlju prema knjizi. U svakoj se generaciji učenika nađe i takvih pojedinaca i njih čuvamo kao malo vode na dlanu. Nažalost, oni nisu mjera svih stvari jer većina učenika jednostavno ne voli čitati. Zašto – o tome sam više puta pisala, a ovo je jedan način kako ih se može motivirati da pročitaju barem nešto.

Učenike obično podijelim u skupine prema mjestu stanovanja ili im dopustim da sami oforme grupe ukoliko su dovoljno složni za taj posao. U svakoj je grupi najviše 4 učenika, a najmanje 3 (izuzetno dva uz dobre razloge za to).

Dvije inačice

Kad sam uvela izradu plakata uz čitanje pjesama, plakate su učenici morali izraditi kod kuće. Svatko je morao na plakat svojim rukopisom prepisati jednu ili dvije pjesme (prema dogovoru) po vlastitom izboru i ilustrirati ih. Na satu je svatko trebao interpretativno pročitati svoje pjesme, objasniti zašto ih je izabrao, a učenici su mu mogli postavljati pitanja.

Nakon nekog sam vremena uvela i izradu pjesničke zbirke. Učenici, organizirani u iste skupine kao i za plakat, trebali su prepisati još svaki po dvije pjesme (ne smije se ponavljati ona s plakata), ilustrirati ih, izraditi korice i onda smo ih uvezali i izložili na panou. Vjerujem da sličan način rada imaju mnogi moji kolege.

Kako su petaši ipak nešto sporiji u prepisivanju, a i u nekim razredima imate puno učenika s poteškoćama u čitanju i pisanju, odlučila sam zamijeniti redoslijed rada – doma se izrađuju zbirke, a na satu plakat.

Zašto zbirka?

Bolje bi se bilo pitati, zašto prepisivati? Za ovaj dio rada uvijek pripremim papire u raznim bojama i zabranim uporabu korektora. Na taj način svaki učenik mora biti izuzetno koncentriran na pisanje, tj. prepisivanje jer gledam i slovopis i pravopis. Kako to učenicima i nije baš neka važna stvar u životu, u prepisivanju se događa svašta. Budući da vježbaju i suradnju, ne priznajem zbirke u kojima postoje pravopisne pogreške i u kojima ne znam pročitati pojedine dijelove. Uz jasno naznačena pravila, učenici se moraju potruditi u potpunosti ispuniti zadatak. Ne zaboravite, te će pjesme čitati na satu i moraju ih znati pročitati. Svaki je član skupine jednako odgovoran za uspjeh cijele skupine. Mislim da je to fer jer zadaci nisu preteški.

Tako pripremljene zbirke čitamo na satu pa svi imaju priliku čuti i više od one dvije pjesme koje su prepisali (naravno da ima učenika koji su pročitali samo te dvije L), raspravljamo o sadržaju pjesama, pjesničkim slikama… (sve ovisi o sastavu razreda). Kao završetak rada slijedi izrada plakata i izlaganje plakata na vidljivom mjestu.

Zaključak

Zanimljivo je da učenici ovakav način pristupa ne smatraju čitanjem lektire. Pitam se samo zašto J? Na satu su opušteniji, svatko ima priliku i dužnost javno nastupiti, dodati nešto svoje, biti kreativan, a dogodi se da cijela stvar nekoga i ponese pa i on nešto počne pisati. Svjesna sam da je interpretacija pjesme mnogim učenicima vrlo teška i da je i prerano to zahtijevati od njih. Puno mi je važnije da čitamo pjesme i to naglas, da uživamo u pjesničkoj riječi, zamišljamo pjesničke slike i kažemo kako se osjećamo uz pojedinu pjesmu. Dakle, ništa što svatko ne bi mogao napraviti. Kad tome pridodate i tihu glazbu u pozadini, „baš bude lijepo“ – kako je to jednom netko rekao J.

Oglasi

Svevremenski Gruntovčani

imageMoram priznati da sa serijom Gruntovčani imam, jednostavno rečeno Smiješak, kompliciran odnos. Naime, koliko mi je god serija draga i prirasla srcu, rijetko je mogu gledati. Ono što je njenom autoru žuhka komedija, posebno dira moje podravsko srce i s godinama smo serija i ja razvili odnos izbjegavanja.

Mladen Kerstner rođen je u Ludbregu, 3 kilometra dalje od mog mjesta bivanja. Njegovi su likovi stvarni, karakteri uzeti iz naše sredine, gotovo arhetipski primjerci. I danas tu žive svakojaki Cinoberi i Presvetli i u mnogim se ljudima nalazi djelić Dudekove dobrote i Regičine tragike. Gledati njihovu borbu, najčešće za puko preživljavanje, izaziva cijelu lepezu osjećaja. Ne možemo se othrvati i ostati na distanci, u ulozi objektivnog gledatelja, “vuče” nas u radnju, i moramo se smijati, ljutiti, zdvajati i plakati, posebno s Dudekom i svim nepravdama koje stoički podnosi. Moramo suosjećati s Regicom “koja bi htjela nešto promijeniti a ne može” i zato je “zapela u tom između”. Jer, kad nas Kerstnerovi likovi ne bi dirnuli, morali bismo se zapitati gdje je nestala naša ljudskost.

Koliko su likovi svojim odnosom ti koji nas pogađaju tamo gdje je Kertsner i htio, njegova je rečenica i koloritni govor ono što izaziva humor i mami osmijeh na lice.

Niste li jučer slušali radijske emisije Prvog programa Radio Zagreba „Između redaka“ i „Jezik i predrasude“, njihove snimke poslušajte ovdje.

http://rnz.hrt.hr/view_file.php?dat_id=49137&view=y – Između redaka

http://rnz.hrt.hr/view_file.php?dat_id=49132&view=y – Jezik i predrasude

Popularnost Gruntovčana ne prestaje ni skoro 40 godina nakon prvog pojavljivanja na televiziji. Nove generacije uranjaju u  Gruntovec i ponovno otkrivaju ljepotu kajkavskog narječja, govor kakav i danas postoji tu oko nas.

Šalabahteri naši suvremeni…

imageJeste li ikad napisali šalabahter? Ja jesam, pisala sam ih cijelo vrijeme školovanja pa i poslije. Oni poslije imali su više ulogu podsjetnika, a oni prije bili su puno funkcionalniji, naravno Smiješak. Kad se samo sjetim kreativnosti i domišljatosti, ne u pisanju, već u spremanju na mjesto gdje ga nitko neće naći… No, moram priznati da u tom dijelu i nisam imala baš nekih velikih uspjeha jer je pisanje šalabahtera uglavnom i ostajalo samo na pisanju. Usuditi se koristiti taj šalabahter na satu, eh, to je bilo nešto što mi baš i nije išlo. Uvijek mi je negdje u mozgu sitni glasić šaptao: „Što ako te uhvati?“. Što ćete, bolje kukavica, nego prepisivač.

Kakav je danas moj stav prema šalabahterima? Moram priznati da ih baš i ne viđam često. Ne sjećam se prije koliko sam godina zaplijenila zadnji. Još uvijek dobro vidim i čujem, stalno sam u pokretu pa šalabahteri baš i nešto nemaju prođu na mom satu. A ako i koji učenik uspije koristiti šalabahter, e onda je fakat majstor!

No, koliko god se borimo protiv šalabahtera kao pomoćnog sredstava kod pisanja ispita, dobro je pisati šalabahter. Zašto? Da bi učenik dobro napisao šalabahter, mora se itekako potruditi razlikovati važno od nevažnog, oblikovati kratke i jasne izreke, znati napisati natuknicu, odabrati dobar primjer ili ga zapamtiti. Ukoliko sve to svlada, šalabahter mu ni ne treba.

Druga je stvar što većina današnjih učenika to ne zna uraditi. Zašto?

a) Učenicima je izuzetno teško sažeti priču za prepričavanje jer nisu sigurni što je u njoj bitno, a što nije. Sažeto prepričavanje je proces koji se dugo uči i opet neki učenici nisu uspješni u njegovom svladavanju. A da bi napisali šalabahter, moraju gradivo skratiti do samog kostura.

b) Kako odvojiti važno od nevažnog, pitanje je u vremenu kad se samostalno pronalaženje podataka svodi na kopipejstiranje tuđeg sadržaja i njegovo potpisivanje bez navođenja autora. Kako iz nekog teksta izdvojiti važne podatke, trebalo bi učiti na satu na različitim primjerima. Zna li učenik izdvojiti važne podatke za svoj šalabahter, učinio je veliku stvar.

c) Zna li učenik objasniti neko pravilo na primjeru ili ponuditi svoj vlastiti primjer, otišao je i korak dalje, pokazao je da razumije o čemu se radi.

d) Znaju li vaši učenici pisati natuknice i učiti po njima? Ili imate obrnuti problem – da ne znaju odgovarati punom rečenicom? Opet nešto što bi se trebalo naučiti na satu.

e) Služe li se radije umnom mapom? Znaju li je SAMi izraditi?

clip_image001Predmet Učiti kako učiti itekako bi koristio našim instant generacijama jer nije dovoljno doći do podataka, važnije je te podatke preraditi i primijeniti na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Mojim sedmašima, koji su na satu razred kakav bi svatko poželio, nije dovoljno ono što na satu čuju i zapamte da bi bili uspješni. Nedostaje im samostalni rad, odnosno učenje kod kuće, a tu stepenicu nikako ne možemo prijeći. U situaciji kad treba zapamtiti dvadesetak nezavisno složenih veznika (ili si napisati šalabahter) oni ostvaruju neuspjeh. U čemu je kvaka?

Može se učitelj pretrgnuti od truda i smišljanja strategija i metoda ili uvođenja novih oblika nastave ukoliko učenik SAM ne uči. Pročitati, ponoviti, sažeti, podcrtati, povezati, vježbati, izraditi šalabahter – sve su to sredstva u postizanju cilja: naučiti nešto. Pa opet ispočetka i opet i opet.

Nemojmo se zavaravati (kao moji sedmaši) da za sve postoji mogućnost ispravka pa ćemo za to naučiti. Smije li liječnik pogriješiti nadajući se popravku? Arhitekt? Vlakovođa? Prometni policajac? Radnik na traci?

Ne, nemojmo govoriti da su to samo djeca jer kad tako postavimo stvari i stalno opravdavamo nečiji nerad ili smanjujemo potrebno do minimuma, što poručujemo toj istoj djeci? Ukoliko imaju izliku, sve je u redu. Ukoliko su ostvarili minimum, uspješni su. Hvala, ja ne bih htjela da takav učitelj/učiteljica uči moje dijete.

Naravno da djeca griješe i da se svakome dogodi da pogriješi. I naravno da su oni samo djeca. Ali, kad i gdje prestaju biti djeca i počinju se ponašati odgovorno? U petom razredu? Onako, preko noći? Kad im treba reći da nema više popravaka? Pa i životinje se mogu naučiti na određeni obrazac ponašanja, a kamoli ne djeca nakon godina takvog rada. A mi govorimo o malim ljudima koji se oblikuju u ljude od samoga rođenja. Kako će znati misliti ukoliko ih stalno štitimo takvim stavovima? Ne štitimo ih, nego im radimo medvjeđu uslugu.

I za kraj, ukoliko takvi učenici kod kuće imaju nekoga tko im se posvećuje i kontrolira ih, stvar nije izgubljena jer će nadoknaditi propušteno. A što kad toga nema? E, tad neće znati napisati ni valjani šalabahter!

Kakve veze ima lampica s nastavom hrvatskog jezika?

U smišljanju načina kako osvježiti, doraditi, unaprijediti ili oživjeti vlastiti rad, svaka ideja dobro dođe. Ponekad je dovoljna i samo jedna natuknica ili riječ izrečena u pravom trenutku da nam se upali lampica. Ništa bez te lampice Štreberski osmijeh.

Neki sam dan započela s obradom pridjeva u petim razredima, a na to se nadovezao objektivni i subjektivni opis. U ovom je slučaju obična igra asocijacija pogađanja otvorenog i zatvorenog prostora učinila čuda i pokazala da je dječji um divna stvar. I da se itekako razlikuje od odraslog: od smišljanja prostora do pogađanja pri čemu ocjena iz predmeta ne igra nikakvu ulogu (zato se ni ne treba čuditi da je učenik s disleksijom i disgrafijom briljirao!).

Ponešto se o asocijacijama može pronaći i u internetskom bespuću.

· Učenici OŠ Matije Gupca iz Cernika priredili su zgodne prezentacije (i savjet kako izraditi igru asocijacija na računalu)

· kao i učenici II. OŠ Čakovec.

· Materijala ima i na Portalu za škole,

· na Forumu razredne nastave te

· na stranicama Razredne nastave.

Naravno da materijala iz, recimo, matematike ima puno više Razočarani smiješak.

No, vratimo se lampici. Ove su me stranice jako razveselile jer su na jednom mjestu zapisani savjeti za bogaćenje rječnika i izražavanja, ne samo za primjenu u radu literarne grupe, nego i u nastavi. Savjete je na jednom mjestu objedinila Tilda Raić-Ergović iz OŠ grofa Janka Draškovića J.

Kako su Ezopove basne na satu informatike dobile novo ruho, pogledajte ovdje, a kako uvježbavati gradivo o pisanju posvojnih pridjeva ovdje.

Kao primjer prerađene tuđe ideje, može poslužiti ovakva radionica za sat izražavanja:

 

Ima li života u svemiru?

Radionica se može raditi po grupama. U grupi može biti najviše 5 učenika koji će na temelju određenih pitanja probati biti što kreativniji.
I. grupa
Putovanje na Mars.
Kako bih putovao/la?
Koje su sve mogućnosti i načini putovanja? Upotrijebi maštu.
II. grupa
Život na Marsu.
Što sam tamo našao/la?
Kako mi je bilo?
III. grupa
Iskustvo s povratka.
Što nosim sa sobom?
O čemu ću pričati prijateljima?

Zaključak

Grupa mladih istraživača putovala je na Mars.
Putovali su___________________________________________________
Prošli su sazviježđa ____________________________________________

Na Marsu su živjeli godinu dana.

Radili su______________________________________________________
Susreli su_____________________________________________________
Sa sobom su na Zemlju donijeli___________________________________

Dalje nastaviti sami …

  • ukoliko ima mogućnosti, za nagradu pogledati jednu epizodu Zvjezdanih staza Smiješak

O strpljenju, učiteljskom i roditeljskom

Biti razrednik znači posjedovati ogromnu količinu strpljenja. Kako za učenike, tako i za roditelje. Morate skupljati novac koji, naravno, svi ne nose u isto vrijeme (ukoliko ih niste drugačije izdresirali Smiješak, nose ga cijeli mjesec), morate podsjećati da ispričnice za dane kad su izostali s nastave valja donijeti na vrijeme, odnosno kad se vrate natrag u školu (da, a onda pitaju „a kojeg sam datuma izostala?“ jer se više ne sjećaju), morate slušati svoje kolege kad se tuže na vaš razred (ukoliko to ne zabranite jer i vi imate pravo na odmor!), morate slušati učenike kad se žale na učitelje, kad se žale na druge učenike i raznorazne nasilnike i ono najvažnije – morate strpljivo ponavljati roditeljima kakva su njihova djeca u školi. Zapravo, stalno im ponavljate jedno te isto, a rezultati nisu vidljivi. E, to vam je pravo strpljenje.

Evo, recimo, pisanje zadaće. Priča ide ovako: Dođem doma s posla (u neko vrijeme popodne) i nađem dijete pred televizorom, pokraj njega ostaci hrane na stolu, negdje u pozadini se čuje i računalo i pitam: Napisao/la si zadaću? Aha, jesam. A učenje? Sve gotovo. Dobro, odgovaram.

Daa? (Ovo se ja pitam). Dovoljno je pitati dijete je li napisalo zadaću i je li učilo? A istovremeno znamo da baš i nije sjajno u školi. Slažem se da za neke učenike takav razgovor nije ništa čudno jer su oni to učinili i roditelj zna da im može vjerovati. Ali, koliko je takvih učenika? Ako dijete ima problema s učenjem i ocjenama, onda nije dovoljno SAMO pitati, već treba sjesti s njime i provjeriti i zadaću i naučeno. E, tu onda do izražaja dolazi strpljenje. U ovom slučaju roditeljsko. Strpljivo odslušati sve što treba, ispitati, barem pokazati samo interes i naglasiti da provodite kontrolu nad aktivnostima i da vam je stalo!image

Kad učenik kaže Sve je gotovo!, roditelj veselo odahne i može se posvetiti svojim poslovima. Naravno, i učenik se može posvetiti svojima. Obje su strane valjda u strahu da jedna ne učini nešto mimo te rutine jer tad zapravo započinje posao.

Eto, tako to ja gledam, razrednica (kojoj je stalo) učenika (kojima nije stalo) roditelja (od kojih je malobrojnima stalo). Nisam psiholog i ne znam dijeliti stručne savjete, ali svatko može zaključiti da djecu prvo treba naučiti kako učiti i da tek kad steknu naše povjerenje, možemo povjerovati u rečenicu Sve je gotovo! Pa makar ta naša djeca već idu u sedmi razred.

Čitanje, lektira, titlovi… knjige suvremenih i zanimljivih autora?

clip_image001Čitanje je važno. To je valjda svima jasno. Ne znate li čitati, nećete čitati ni ovo što pišem. Za sve u životu treba znati čitati. OK, možda je u nekim zakutcima dovoljno znati računati i ništa drugo, ali… U ostatku svijeta ne možete biti uspješni bez da znate čitati.

Kako je čitanje proces, ne uči se preko noći. Neki ga svladaju prije škole, a neki, nažalost, onako kako treba – nikad. I to ne u nekom zakutku, nego tu oko nas. Sigurno svi znate ili se sjećate nekoga tko nikako ni u osmom razredu nije čitao točno i tečno. Nama u osnovnoj školi je ta problematika još bliža jer s takvim se učenicima susrećemo svakodnevno. Pri tome ne mislim na učenike s poteškoćama tipa disleksija (kojih ima sve više), već o velikim ljenjivcima koji se provuku kroz cjelokupni sustav obrazovanja, a da nisu valjano naučili čitati.

Naši bi, školama naklonjeni novinari, odmah značajno kimnuli glavom i rekli da su za sve krive škole i učitelji koji ih nisu naučili čitati, a pridružili bi im se i poneki roditelji i vjerni čitatelji. A je li baš tako? Može li učiteljica/učitelj naučiti dijete čitati? Samo na satu? Bez pomoći roditelja? U razredu s 25 učenika? Možda ako je učenik po prirodi zainteresiran. A što ako taj interes ne postoji, ni kod učenika, ni kod roditelja?

O toj bi problematici, a nije ni sporadična, ni mala, ni zanemariva, trebali promisliti mjerodavni i donijeti odgovarajuće mjere (jesam li spomenula da je prije par godina nastava hrvatskog jezika smanjena sa šest na pet sati tjedno u nižim razredima osnovne škole?), ali zapravo želim otvoriti jednu drugu temu.

clip_image002Mnogi se roditelji godinama pitaju koja je svrha lektire koju nitko ne voli čitati. Pitaju se i učitelji koji dobro poznaju stanje na terenu i znaju što se čita, a što ne. I kad je prije nekoliko godina HNOS donio rasterećenje koje se unutar nastave hrvatskoga jezika u višim razredima osnovne škole itekako osjetilo, popis lektirnih djela nije se baš nešto promijenio. Jedina je promjena bila da su u višim razredima tri određene knjige proglašene obaveznima. Tko od roditelja može reći da je njegovo dijete voljelo ili voli čitati, recimo, Povjestice ili Nazorove pripovijetke? Namjerno sam spomenula dva djela autora koji su živjeli u 19. stoljeću. Pridodajmo im i Dječake/Junake Pavlove ulice koji žvaču kit. Znaju li djeca uopće što je staklarski kit?

I koliko god se trudili sat lektire osuvremeniti modernom tehnologijom, ostaje činjenica da učenici prvo moraju pročitati djelo. Nitko me ne može uvjeriti da će uz tekstove koje ne razumiju, jezik koji im je stran, radnje koje je vrijeme pregazilo, bez obzira na književnu i umjetničku vrijednost tih djela, učenici zavoljeti čitanje. Koliko god poruka Dječaka Pavlove ulice bila pozitivna i učenici emotivno prožive završetak knjige, jesu li je pročitali s razumijevanjem? Ili su se mučili i preko volje čitali djelo koje govori samo o dječacima?

Živimo u vremenu u kojem nam nedostaje upravo vrijeme. Roditelji prečesto ne vide svoju djecu cijeli dan, ne zaboravimo da roditelji rade u smjenama, često cijeli dan, vikendom… Imaju li vremena djetetu u prvom razredu objasniti što je to sadra? Treba li dijete znati tu riječ u 1. razredu? A ta se riječ nalazi u knjizi za lektiru u 1. razredu. Imaju li vremena biti negdje u blizini kad dijete čita kako bi mu protumačili riječi koje ne razumije? Jer, mora čitati s razumijevanjem. clip_image003

Pitanje je, zapravo, trebaju li takvi tekstovi u 1. razredu? Zar se ne može napraviti revizija lektirnih naslova? Ali ne od strane onih koji nikada nisu radili u osnovnoj školi ili su iz nje otišli prije više od 5-7 godina.

Zašto toliko? Kad upitate učitelja informatike ima li u udžbeniku za nastavu informatike sadržaja o sigurnosti na internetu, on će vam odgovoriti: „Ima, ali nedovoljno jer se tehnologija toliko mijenja da ju je teško pratiti programom nastave.“ Eto, svima je jasno da su se promijenila djeca, promijenilo se vrijeme, promijenio se njihov govor, a prije svega – promijenili su se njihovi interesi. Promijenilo se sve osim neodgovarajućih lektirnih naslova čije čitanje ubija volju za čitanjem. I to treba priznati, a ne se skrivati iza tvrdnje da učenici moraju biti upoznati s umjetnički vrijednim djelima. Moraju, ali ne na način da ih silimo na čitanje nečega što nije primjereno i ne na način da ih odbijamo od čitanja.

I da, trebalo bi i učitelje na terenu pitati što zaista djeca vole čitati i što čitaju Smiješak.clip_image004

No, da nije sve tako crno, uvjerilo me listanje bilježnica za lektiru u jednom petom razredu. Miro Gavran je apsolutni hit! Znate li zašto? Zato što je djeci blizak i zanimljiv pisac, što je dobar pisac i zato što smo nabavili puno njegovih knjiga. Pitam se što ćemo kad ti moji učenici pročitaju cijelog Gavrana? Tko će nam pomoći u nabavki sličnih knjiga? Kako ispuniti prostor prije nego se prebace na Sanju Pilić? Ne zaboravite da nam je do prve gradske knjižnice 15 kilometara i da su naši učenici usmjereni na školsku knjižnicu. Ovo je generacija čitatelja koju treba maziti i paziti, a za to nam treba hrana – trebaju nam knjige suvremenih autora. Takvih knjiga ima, ali kako doći do njih?

Ili da čitanje ipak svedemo na čitanje titlova popularnih sapunica, iako neki ne mogu pročitati ni to?

Dan sigurnijeg interneta u Osnovnoj školi Veliki Bukovec

image8. veljače 2011. godine obilježava se kao Dan sigurnijeg interneta. Aktivnostima koje je započela i provodi zajednica Suradnici u učenju www.ucitelji.hr pod nazivom Sigurniji internet za djecu pridružila se i Osnovna škola Veliki Bukovec. Na satovima razrednih odjela svih razreda tijekom veljače se obrađuje tema sigurnosti na internetu prilagođena uzrastu djece. Mnogobrojni se materijali mogu pronaći na internetskim stranicama Portala za sigurnost i zaštitu na internetu, Nacionalnog CERT-a, Centra za nestalu i zlostavljanu djecu, Hrabrog telefona te niza domaćih i stranih udruga koje se bave sigurnošću na internetu.

· http://sigurnost.tvz.hr/

· http://sigurnost.tvz.hr/Prirucnik-o-sigurnosti/

· http://www.cert.hr/dokumenti/sigurnije_na_internetu

· http://www.cert.hr/sites/default/files/Facebook%20brosura.pdf

· http://www.cnzd.org/site2/

· http://www.hrabritelefon.hr/adminmax/tinymce/uploaded/file-type-icons/hrabri_internet_letak.pdfclip_image002[1]

Osim tih zajedničkih aktivnosti, učenice osmog razreda izradile su niz kvizova u kojima poučavaju svoje vršnjake kako se ponašati na internetu, što učiniti kad se nađete u situaciji da vas netko uznemirava ili primate neželjenu poštu, kako biti siguran na Facebooku i slično. Njihovi radovi mogu se pogledati na web stranicama Osnovne škole Veliki Bukovec.

Govoreći o sigurnosti na internetu, učenice su, zajedno sa svojom mentoricom Lidijom Kralj, začetnicom cijele akcije, sudjelovale u emisiji Hrvatskoga radija Stigla je pošta, u emisiji eHrvatska te vijestima Nove TV. clip_image004

U sklopu akcije Sigurniji internet za djecu na zagrebačkom je Zrinjevcu 5. veljače održano predstavljanje aktivnosti vezanih uz ovu temu na kojemu je bila i Osnovna škola Veliki Bukovec te OŠ Tučepi – dvije škole koje svojim aktivnostima promiču svijest o potrebi sveobuhvatnog informiranja i educiranja javnosti o ovoj izuzetno važnoj temi.

clip_image008

Istodobno se na školskoj televiziji prikazuju obrazovni sadržaji vezani uz temu sigurnosti djece na internetu, a za roditelje i odrasle osobe kojima je sigurnost online važna, 25. veljače 2011. godine će se u Gradskoj knjižnici i čitaonici „Mladen Kerstner“ u Ludbregu održati predavanje Sigurniji internet za djecu.

Nekoliko ideja za nastavu na temu Valentinova – s računalom i bez njega

Bliži nam se vrijeme ljubavi i smijeha, Valentinovo i maškari, top teme za većinu djece. Kako i u godišnjem planiranju nastave hrvatskoga jezika u veljači obrađujemo upravo ljubavne i šaljive tekstove, nije na odmet u sve uključiti i malo kreativnosti.

E, pa da počnemo. Evo nekoliko jednostavnih valentinovskih ideja:

1. Za zagrijavanje postavite u školi ljubavni sandučić za sve sramežljivce koji se ne usuđuju direktno suočiti s osobom koja im se sviđa. Postavite li ga na vrijeme i na odgovarajućem mjestu, sva će se pošta na vrijeme i isporučiti Smiješak.

2. Ukoliko ste razrednik, možete sličnu stvar učiniti i u svojem razredu s ciljem da učenici o svakoj osobi napišu jednu misao. Odabir osoba možete izvršiti vi kako bi bili obuhvaćeni svi učenici.

3. Još je bolja ideja da svaki učenik za svakog učenika napiše nešto lijepo. Za to trebate onoliko papira koliko je učenika u razredu i jedan sat razrednog odjela. Vi, kao razrednik, možete objediniti sve misli o pojedinom učeniku na jedan papir i za svakoga napisati posebnu čestitku s mislima svakog učenika. Bit će to uspomena koju će svaki učenik čuvati vrlo dugo Smiješak. Preporučljivo za sedmaše i osmaše.

4. Izradite ljubavnu slikovnicu ili knjigu ljubavnih stihova. Potrebni su samo odgovarajući stihovi i likovni materijal. Učenici mlađih uzrasta mogu izraditi razrednu zbirku, a oni nešto stariji i pojedinačnu. Evo i savjeta.

5. Sviđa li se učenicima više strip, neka crtaju strip na temu obrađene pjesme ili proznog teksta. Usput će naučiti krasnosloviti obrađenu pjesmu Smiješak.

6. Možemo izvesti i integrirani sat! Kako? Učenici trebaju pripremiti po jednu ljubavnu pjesmu (po svom izboru ili uz učiteljevu pomoć) i naučiti je krasnosloviti ili izražajno čitati. Dogovoriti se s kolegicom/kolegom iz informatike da snime govorenje poezije na CD. Dodati odgovarajuću instrumentalnu glazbenu podlogu i evo izvrsnog poklona!

7. Vjerujem da bi učitelji informatike sa zainteresiranim učenicima mogli izraditi i posebne mrežne stranice posvećene ovoj tematici. Ili na školskom webu za njih odvojiti prostor.

8. Imate li mogućnosti, možete organizirati i ljubavni recital! Snimi li se sve kamerom, evo i odličnog materijala za školsku televiziju, za rad u recitatorskoj grupi…

9. A što kažete na slatki poklon? clip_image002Naravno, za djecu koja ne vole lizalice, prilagoditi. Odlična ideja da učiteljica/učitelj iznenadi svoje učenike Smiješak. Preporučljivo za učenike mlađeg uzrasta.

10. I da ne nabrajam dalje, namjerno preskačem pisanje ljubavnog pisma (iako je pisanje pisma obuhvaćeno nastavom izražavanja), izvođenje igrokaza ljubavne tematike, izradu čestitki, srdaca…

Usprkos komercijalizaciji koja nas pritišće sa svih strana zahvaljujući agresivnom oglašavanju, možemo s našim učenicima uživati u razmjenjivanju lijepih misli i želja o vječitoj i najvažnijoj temi. Ljubavi, naravno…

Akcija o sigurnosti djece na internetu

sigurniji2011-logo

I ove godine zajednica „Suradnici u učenju” okupljena oko Portala ucitelji.hr i digitalnog časopisa Pogled kroz prozor pokreće akciju „Sigurniji internet za djecu”.
U prošlogodišnjoj akciji pozvali smo učitelje i nastavnike da barem jedan školski sat posvete temi Sigurnost djece na internetu te s nama podijele svoja iskustva i preporuke kako djecu naučiti primjerenom, odgovornom i sigurnom ponašanju na internetu. Njihove članke možete pročitati na portalu ucitelji.hr (http://bit.ly/ao6Dgj).

Ovogodišnja akcija namijenjena je učenicima, učiteljima, nastavnicima, stručnim suradnicima, roditeljima i ostalim osobama kojima je sigurnost djece na internetu važna.

Učenici se u akciju uključuju izradom multimedijskih radova (animacija, videozapisa, igara i slično) kojima će svoje vršnjake upozoriti na moguće opasnosti na internetu i dati im savjete kako ih izbjeći. Učenički radovi bit će predstavljeni na Izložbi multimedijskih radova na stranicama Portala ucitelji.hr i nagrađeni. Rok za predaju radova je 15. veljače.

Učitelji, nastavnici i stručni suradnici u akciji sudjeluju predavanjem, radionicom ili nekom drugom aktivnošću koju će provesti s učenicima te svojim primjerom dobre prakse preporučiti kolegama kako djecu poučiti primjerenom, odgovornom i sigurnom ponašanju na internetu. Primjeri dobre prakse bit će objavljeni u digitalnom časopisu za učitelje Pogled kroz prozor. Rok za predaju članaka je 20. veljače.

Roditeljima i ostalim odraslim osobama namijenjena su predavanja o sigurnosti djece na internetu koja će se održati u gradskim knjižnicama širom Hrvatske te u obliku online webinara.
U predavanjima i webinarima govorit će se o prednostima i nedostacima interneta, mogućnostima komunikacije korištenjem interneta, zaštiti osobnih podataka, internetskim prevarama, nasilju preko interneta, mogućim opasnostima i zamkama društvenih mreža te načinima na koje možete zaštititi dijete i svoju obitelj u takvim situacijama. Poseban naglasak u predavanju bit će na primjerenom, odgovornom i sigurnom korištenju interneta. Predavanje će biti usmjereno na savjete i iskustva koja mogu pomoći roditeljima i djeci da se lakše snađu u svijetu suvremenih tehnologija.

Detalje akcije, opise učeničkih i učiteljskih radova, raspored i termine predavanja možete pronaći na stranici akcije na Portalu ucitelji.hr http://bit.ly/sigurniji-internet-2011 .

Svi sadržaji te aktualne vijesti o tijeku akcije bit će najavljeni i popraćeni na Portalu ucitelji.hr.

Svoju podršku akciji do sad su izrazili: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Središnji državni ured za e-Hrvatsku, CARNet, Microsoft Hrvatska, Večernji list, T-com, Centar za nestalu i zlostavljanu djecu, Klinfo.hr, Roda, Eduvizija.hr, Portal za škole, EduCentar, Cognita, Citus grupa, Sretnodijete.net, CROATIA FILM, Školske novine, Agencija za mobilnost i programe Europske unije, Varaždinska županija

Uključite se i vi u akciju „Sigurniji internet za djecu” i pružite djeci više mogućnosti za sretno djetinjstvo i uspješno snalaženje u svijetu tehnologija.

Tim zajednice „Suradnici u učenju”
urednistvo@ucitelji.org

image

Od vrtića do srednje škole – korisni materijali

Još prije tri – četiri godine sjela bih za računalo da napišem pripremu za nastavu, ispišem poneki nastavni listić ili odigram koju partiju pasijansa. Nisam imala preveliku volju pretraživati internet jer mi ništa nije bilo dovoljno zanimljivo da na to utrošim svoje vrijeme. Jest da mi je i internetska veza bila neusporedivo sporija nego danas i da je moje mlađe zlato bilo jako, jako malo… A onda, onda se sve promijenilo i danas ne prođe dan bez interneta. Postao je sastavni dio dnevne rutine.

Danas su posebno dobri oni dani kad naletim na nešto što mi može koristiti, ponekad samo kao ideja za nešto novo ili drugačije, ponekad za preradbu, a ponekad i u obliku u kojem je objavljeno. Dodatno me razveseli kad poveznice na takve materijale pošaljem ljudima koji će ih znati iskoristiti, a dogodi se da i ja dobijem nešto zauzvrat. Kao komentar na prošli post dobila sam poveznicu na vrlo zanimljivi projekt naših kolega iz Crne Gore.

clip_image002 

Prošli su me tjedan posebno razveselile i stranice Osnovne škole Veliko Trojstvo: Korisni materijali, listići, prezentacije… i to kao roditelja prvoškolke i kolegice nesebičnih učiteljica i učitelja koji svoje materijale dijele s drugima Smiješak.

Na stranicama lijepog imena Zlatna djeca mogu se pronaći materijali za 1. razred osnovne škole, mnoštvo listića i igrica za predškolce te zbirka audiopriča.

clip_image004

Kolegica Nataša Sajko iz varaždinske Medicinske škole podijelila je mnoštvo materijala za nastavu, a izdvajam radionice i prezentacije. Nataša surađuje i na portalu www.mojamatura.net pripremajući materijale za učenje za Državnu maturu iz hrvatskoga jezika.

Za kraj evo male provjere koja je primjerena i za starije razrede Smiješak.

http://www.inet.hr/~ifalak/kviz/kviz-1/hrv-1/hrv1-4.htm