Motivacijski sat za čitanje lektire

 

 

Motivacijski sat za čitanje lektire u osnovnoj školi

Početkom ove školske godine u većini se (ako ne i u svim) zbornicama podigla poprilična bura. Kolegice i kolege koji su sudjelovali u radu županijskih stručnih vijeća za pojedine predmete (za koje su održana prije početka nastave) došli su na prvu sjednicu s mnoštvom informacija. U mojoj su školi razredna nastava i engleski jezik raspolagali s povećim brojem smjernica koje se tiču vođenja pedagoške dokumentacije, izrade vremenika, planova, kurikuluma… Informacijama se pridružila i kolegica koja je u susjednoj županiji (Koprivničko-križevačka) prije početka nastave upoznata i kako sve to treba raditi unutar predmeta Hrvatski jezik.

Informacija je bilo puno, neke su se poklapale, neke su bile dijametralno suprotne; nekima nismo vidjeli svrhu ni cilj… Naravno, govorim o svom predmetu s pozicije osobe koja nije bila upoznata niti s jednom od njih. Nakon prvobitne zbunjenosti i propitkivanja što, kako i koliko od toga uzeti u obzir, u školi smo postigli dogovor kako ćemo riješiti neke opće stvari koje se tiču svakog predmeta (od vremenika do toga kojom bojom se smiju upisivati ocjene u imenik). Moram priznati da smo mnogi burno reagirali i na zahtjeve i na izvršavanje tih istih zahtjeva jer, eto, neki smo brži, odgovorniji, težimo sustavnosti i jasnoći i volimo se držati dogovora i rokova…

Kakve to veze ima s nastavom mojega predmeta? Ne raspolažući informacijama ili raspolažući poluinformacijama u čekanju da se dobiju potpune, kolegica i ja smo odlučile uzeti u obzir i držati se nekih smjernica iz susjedne nam županije. Jedna od njih je i obaveza (?) održavanja motivacijskog sata za čitanje lektire.

Kako je bilo dosad?

Istraživanja pokazuju da učitelji u prvim godinama svoje službe formiraju stavove i donose kriterije koje kasnije teško mijenjaju. Priznajem da sam i sama iz tog razdoblja zadržala stroži pristup ocjenjivanju i vrjednovanju, ali i da sam tijekom godinama često mijenjala i propitkivala pristupe pojedinim temama, zadaćama i ostvarivanju ciljeva nastave. Najčešće sam mijenjala pristup lektiri. Na početku svog rada čak sam jedne godine imala i radne bilježnice za lektiru (i nikad više jer su moji učenici bili skloni prepisivanju). Poučena tim negativnim iskustvom, otad uvijek pripremim pitanja na koje svaki učenik mora odgovoriti na svoj način. Pitanja se odnose i na sadržaj, i na davanje vlastitog mišljenja ili komentiranja dijela teksta, i pisanje sastavka na određenu temu iz teksta. Ponekad učenici pripremaju pitanja za svoje suučenike (naravno, moraju imati i odgovore), ponekad trebaju napisati samo kratak sadržaj (sažeto prepričavanje) ili naučiti prepričati jednu priču (primjerice, Kod kuće je najgore E. Kishona). Zadaci su različiti i mijenjaju se u skladu s mojim učenicima. Nastojim da budu zanimljivi i poticajni. Znam kolegice koje rade na sličan način, ali vjerujem da mnogi rade drugačije, vodeći računa o interesima, željama i mogućnostima svojih učenika.

Nakon čitanja uz pripremljena pitanja, uslijedila bi dva sata interpretacije lektire (opet na različite načine, ali najviše u obliku razgovora).

Što se promijenilo?

Kolegica iz paralelnog razreda i ja smo i dalje zadržale ovakav način sastavljanja pitanja uz čitanje (pitanja je najviše 5), ali smo uvele i motivacijski sat za čitanje lektire.

Početna je dvojba bila kako ugurati još taj jedan sat u godišnji plan koji smo pripremile tijekom ljeta. Rješenje se nametnulo samo od sebe, nakon male početne frustracije: imamo li motivacijski sat za čitanje, ne trebamo imati dva sata za interpretaciju. Zašto? Shvatimo li motivacijski sat kao sat književnosti (što i jest) i pristupimo li mu na taj način, na tom ćemo satu odraditi dio interpretacije. Tako sam ja u osmim razredima imala motivacijske satove za čitanje Breze Slavka Kolara i Starca i mora Ernesta Hemingwayja, a kolegica za Malog princa A. de Saint Exuperyja.

Kako je izgledao motivacijski sat?

Kao i kod većine stvari vezanih uz rad u nastavi, ne postoji gotov recept kako izvesti ovakav sat. Izgled i uspješnost ovisit će ponajviše o nama. I to je dobro jer nitko nije jednak i imamo različite pristupe temi koja, u konačnici, mora svakom učeniku pružiti jednake informacije. Dobra je stvar što na ovakvom satu ne trebate obraditi sve ono što biste inače obradili da je to uobičajeni sat književnosti (sjetimo se, imamo još i sat lektire!) pa možemo izvedbu sata prilagoditi pojedinom razredu. U mojem je slučaju to značilo da smo upoznali elemente iz životopisa Slavka Kolara, da smo pri čitanju ulomka posebnu pozornost pridali atmosferi i sociološkom aspektu novele pri čemu sam učenike usmjerila na promišljanje o odnosu između spolova i položaju žene u obitelji, da smo dotakli Kolarov kajkavski i usporedili ga s našim.

Motivacijski sat za čitanje djela Starac i more isto je sadržavao dio o piščevom životopisu (koji je itekako zanimljiv) s posebnim naglaskom da je volio lov i ribolov i da je dio života proveo na Kubi. Ukoliko volite koristiti IKT u nastavi, prezentacija na ovakvom satu itekako dobro dođe: lov na sabljarke, morski psi, ribolovni pribor, Kuba, čamci… Svaka kreativnost zlata vrijedi.

Na oba sata učenici su pokazali interes za temu (vrijeme će pokazati je li to bilo zato što su to bili prvi takvi satovi ili ih je zanimalo o čemu će čitati ili ih je nešto drugo zainteresiralo), tako da mogu reći da sam bila izuzetno zadovoljna njihovom aktivnošću na satu.

Moram priznati da je meni motivacijski sat olakšao sat lektire: dio gradiva sam obradila tijekom tog sata, istodobno usmjeravajući učenike na elemente koje sam željela da prate što je njima olakšalo čitanje jer su ih mogli prepoznati u tekstu i nisu morali „lutati“ unutar sadržaja. Korist je, dakle, obostrana.

Sat lektire

Ne znam što je razlog (kratak sadržaj, zanimljiva djela, želja za čitanjem?), ali većina učenika je bila spremna za sat. Jesu li u potpunosti pročitali djelo ili nisu do kraja ili su se, možda, služili nekim drugim izvorima u pripremi za sat, svaki učitelj u jednostavnom razgovoru i praćenju aktivnosti lako uoči. Što se tiče Starca i mora, većina učenika je bila spremna za sat, tek su dvoje ili troje za koje se to i očekivalo, zakazali. Iz aktivnosti na satu činilo se da su Brezu pročitali svi, iako provjera pokazuje da troje učenika nije zadovoljavajuće shvatilo sadržaj. Uzmemo li u obzir da bi se interpretacija ipak trebala odvijati isključivo u usmenom obliku, onda i za to troje učenika mogu reći da su pročitali knjigu jer su sudjelovanjem u razgovoru pokazali da znaju o čemu je riječ (treba uzeti u obzir i da neki učenici loše reagiraju na pismene provjere zbog različitih razloga).

Zaključak

U doba kad nas sa svih strana zasiplju kratkim informacijama svakakvog sadržaja do kojih je brzo i lako doći, a djeca žive u okruženju stalnih podražaja koje primaju istovremeno, zainteresirati nekoga na čitanje lektire – nije lako. Pridodate li tome i nezanimljive ili sadržaje s kojima se ne mogu poistovjetiti, lako ćete se obeshrabriti u namjeri da od svojih učenika načinite čitatelje. Niz je čimbenika koji djecu odvraćaju od čitanja pa su učitelji stalno u potrazi za načinima kako okrenuti taj negativni trend. Lektira se često u nastavi doživljava kao najgora moguća tlaka. Svaki učitelj može izdvojiti pisce ili sadržaje koje učenici vole čitati i one koji izbjegavaju. Isto tako, često može i objasniti koji su razlozi zašto se nešto voli čitati, koliko je na interes za čitanje o nekoj temi utjecao, primjerice, korelacijski sadržaj s nekim drugim predmetom (primjerice, Dnevnik Ane Frank i nastava povijesti) te koliko su učenici sposobni povezivati sadržaje različitih predmeta. Lektira se nikako ne bi trebala doživljavati izdvojeno, kao nešto što je samo sebi svrhom, nego kao želja da se o nekoj temi sazna nešto više. Kako u tu želju uklopiti popis djela za čitanje? Osim obaveznih naslova (za koje se također može pronaći odgovarajuća motivacija za čitanje), možda bismo trebali odabrati djela koja će slijediti našu početnu namjeru (primjerice, pri čitanju knjige Sadako hoće živjeti to će biti korelacija sa sadržajima iz povijesti, geografije, vjeronauka, sporta (TZK), likovne kulture).

Motivacijski satovi za čitanje odabranih djela trebali bi za svrhu imati upravo to – omogućiti da učenici znaju razlog zašto će nešto čitati, da povežu i smjeste informacije koje će čitanjem dobiti jer, ruku na srce, neki od njih nikad neće sami poželjeti pročitati neko djelo. Potaknemo li ih na ovakvo „usmjereno“ čitanje, postigli smo puno. Za utjehu, naravno da postoje i učenici koje ne treba dodatno motivirati na čitanje, ali ih je sve manje i manje.