U Nastavnom planu i programu (PIP) za hrvatski jezik u popisu lektire od 5. do 8. razreda nalaze se i zbirke pjesama. Tako je na popisu za peti razred poezija Grigora Viteza, a ja joj redovito pridružujem i Veseli zemljopis Zvonimira Baloga. Oba su autora djeci razumljiva i draga, pogotovo Vitez jer se s njegovim pjesmama često mogu suživjeti, a da ne govorimo da učenici općenito vole šaljivost.
No, kako se sve ne bi baš svelo na puko čitanje pjesama (što većinu učenika odbija – čast izuzecima), nastojim od čitanja poezije napraviti mali projekt. Redovito izrađujemo plakate, a pridružujemo im i izradu malih zbirki pjesama.
Čitanje
Mislim da ne treba ponavljati na kojoj je razini kultura čitanja naših učenika. Prekrasno je raditi s djecom koja su iz roditeljskog doma došla s razvijenim čitateljskim navikama ili ih je učiteljica do petog razreda „zarazila“ ljubavlju prema knjizi. U svakoj se generaciji učenika nađe i takvih pojedinaca i njih čuvamo kao malo vode na dlanu. Nažalost, oni nisu mjera svih stvari jer većina učenika jednostavno ne voli čitati. Zašto – o tome sam više puta pisala, a ovo je jedan način kako ih se može motivirati da pročitaju barem nešto.
Učenike obično podijelim u skupine prema mjestu stanovanja ili im dopustim da sami oforme grupe ukoliko su dovoljno složni za taj posao. U svakoj je grupi najviše 4 učenika, a najmanje 3 (izuzetno dva uz dobre razloge za to).
Dvije inačice
Kad sam uvela izradu plakata uz čitanje pjesama, plakate su učenici morali izraditi kod kuće. Svatko je morao na plakat svojim rukopisom prepisati jednu ili dvije pjesme (prema dogovoru) po vlastitom izboru i ilustrirati ih. Na satu je svatko trebao interpretativno pročitati svoje pjesme, objasniti zašto ih je izabrao, a učenici su mu mogli postavljati pitanja.
Nakon nekog sam vremena uvela i izradu pjesničke zbirke. Učenici, organizirani u iste skupine kao i za plakat, trebali su prepisati još svaki po dvije pjesme (ne smije se ponavljati ona s plakata), ilustrirati ih, izraditi korice i onda smo ih uvezali i izložili na panou. Vjerujem da sličan način rada imaju mnogi moji kolege.
Kako su petaši ipak nešto sporiji u prepisivanju, a i u nekim razredima imate puno učenika s poteškoćama u čitanju i pisanju, odlučila sam zamijeniti redoslijed rada – doma se izrađuju zbirke, a na satu plakat.
Zašto zbirka?
Bolje bi se bilo pitati, zašto prepisivati? Za ovaj dio rada uvijek pripremim papire u raznim bojama i zabranim uporabu korektora. Na taj način svaki učenik mora biti izuzetno koncentriran na pisanje, tj. prepisivanje jer gledam i slovopis i pravopis. Kako to učenicima i nije baš neka važna stvar u životu, u prepisivanju se događa svašta. Budući da vježbaju i suradnju, ne priznajem zbirke u kojima postoje pravopisne pogreške i u kojima ne znam pročitati pojedine dijelove. Uz jasno naznačena pravila, učenici se moraju potruditi u potpunosti ispuniti zadatak. Ne zaboravite, te će pjesme čitati na satu i moraju ih znati pročitati. Svaki je član skupine jednako odgovoran za uspjeh cijele skupine. Mislim da je to fer jer zadaci nisu preteški.
Tako pripremljene zbirke čitamo na satu pa svi imaju priliku čuti i više od one dvije pjesme koje su prepisali (naravno da ima učenika koji su pročitali samo te dvije L), raspravljamo o sadržaju pjesama, pjesničkim slikama… (sve ovisi o sastavu razreda). Kao završetak rada slijedi izrada plakata i izlaganje plakata na vidljivom mjestu.
Zaključak
Zanimljivo je da učenici ovakav način pristupa ne smatraju čitanjem lektire. Pitam se samo zašto J? Na satu su opušteniji, svatko ima priliku i dužnost javno nastupiti, dodati nešto svoje, biti kreativan, a dogodi se da cijela stvar nekoga i ponese pa i on nešto počne pisati. Svjesna sam da je interpretacija pjesme mnogim učenicima vrlo teška i da je i prerano to zahtijevati od njih. Puno mi je važnije da čitamo pjesme i to naglas, da uživamo u pjesničkoj riječi, zamišljamo pjesničke slike i kažemo kako se osjećamo uz pojedinu pjesmu. Dakle, ništa što svatko ne bi mogao napraviti. Kad tome pridodate i tihu glazbu u pozadini, „baš bude lijepo“ – kako je to jednom netko rekao J.
, kompliciran odnos. Naime, koliko mi je god serija draga i prirasla srcu, rijetko je mogu gledati. Ono što je njenom autoru žuhka komedija, posebno dira moje podravsko srce i s godinama smo serija i ja razvili odnos izbjegavanja.
. Kad se samo sjetim kreativnosti i domišljatosti, ne u pisanju, već u spremanju na mjesto gdje ga nitko neće naći… No, moram priznati da u tom dijelu i nisam imala baš nekih velikih uspjeha jer je pisanje šalabahtera uglavnom i ostajalo samo na pisanju. Usuditi se koristiti taj šalabahter na satu, eh, to je bilo nešto što mi baš i nije išlo. Uvijek mi je negdje u mozgu sitni glasić šaptao: „Što ako te uhvati?“. Što ćete, bolje kukavica, nego prepisivač.
.
. 
…
Ah, te tehnologije! 