Pristup pjesmama u sklopu lektire – jedan primjer

U Nastavnom planu i programu (PIP) za hrvatski jezik u popisu lektire od 5. do 8. razreda nalaze se i zbirke pjesama. Tako je na popisu za peti razred poezija Grigora Viteza, a ja joj redovito pridružujem i Veseli zemljopis Zvonimira Baloga. Oba su autora djeci razumljiva i draga, pogotovo Vitez jer se s njegovim pjesmama često mogu suživjeti, a da ne govorimo da učenici općenito vole šaljivost.

No, kako se sve ne bi baš svelo na puko čitanje pjesama (što većinu učenika odbija – čast izuzecima), nastojim od čitanja poezije napraviti mali projekt. Redovito izrađujemo plakate, a pridružujemo im i izradu malih zbirki pjesama.

Čitanje

Mislim da ne treba ponavljati na kojoj je razini kultura čitanja naših učenika. Prekrasno je raditi s djecom koja su iz roditeljskog doma došla s razvijenim čitateljskim navikama ili ih je učiteljica do petog razreda „zarazila“ ljubavlju prema knjizi. U svakoj se generaciji učenika nađe i takvih pojedinaca i njih čuvamo kao malo vode na dlanu. Nažalost, oni nisu mjera svih stvari jer većina učenika jednostavno ne voli čitati. Zašto – o tome sam više puta pisala, a ovo je jedan način kako ih se može motivirati da pročitaju barem nešto.

Učenike obično podijelim u skupine prema mjestu stanovanja ili im dopustim da sami oforme grupe ukoliko su dovoljno složni za taj posao. U svakoj je grupi najviše 4 učenika, a najmanje 3 (izuzetno dva uz dobre razloge za to).

Dvije inačice

Kad sam uvela izradu plakata uz čitanje pjesama, plakate su učenici morali izraditi kod kuće. Svatko je morao na plakat svojim rukopisom prepisati jednu ili dvije pjesme (prema dogovoru) po vlastitom izboru i ilustrirati ih. Na satu je svatko trebao interpretativno pročitati svoje pjesme, objasniti zašto ih je izabrao, a učenici su mu mogli postavljati pitanja.

Nakon nekog sam vremena uvela i izradu pjesničke zbirke. Učenici, organizirani u iste skupine kao i za plakat, trebali su prepisati još svaki po dvije pjesme (ne smije se ponavljati ona s plakata), ilustrirati ih, izraditi korice i onda smo ih uvezali i izložili na panou. Vjerujem da sličan način rada imaju mnogi moji kolege.

Kako su petaši ipak nešto sporiji u prepisivanju, a i u nekim razredima imate puno učenika s poteškoćama u čitanju i pisanju, odlučila sam zamijeniti redoslijed rada – doma se izrađuju zbirke, a na satu plakat.

Zašto zbirka?

Bolje bi se bilo pitati, zašto prepisivati? Za ovaj dio rada uvijek pripremim papire u raznim bojama i zabranim uporabu korektora. Na taj način svaki učenik mora biti izuzetno koncentriran na pisanje, tj. prepisivanje jer gledam i slovopis i pravopis. Kako to učenicima i nije baš neka važna stvar u životu, u prepisivanju se događa svašta. Budući da vježbaju i suradnju, ne priznajem zbirke u kojima postoje pravopisne pogreške i u kojima ne znam pročitati pojedine dijelove. Uz jasno naznačena pravila, učenici se moraju potruditi u potpunosti ispuniti zadatak. Ne zaboravite, te će pjesme čitati na satu i moraju ih znati pročitati. Svaki je član skupine jednako odgovoran za uspjeh cijele skupine. Mislim da je to fer jer zadaci nisu preteški.

Tako pripremljene zbirke čitamo na satu pa svi imaju priliku čuti i više od one dvije pjesme koje su prepisali (naravno da ima učenika koji su pročitali samo te dvije L), raspravljamo o sadržaju pjesama, pjesničkim slikama… (sve ovisi o sastavu razreda). Kao završetak rada slijedi izrada plakata i izlaganje plakata na vidljivom mjestu.

Zaključak

Zanimljivo je da učenici ovakav način pristupa ne smatraju čitanjem lektire. Pitam se samo zašto J? Na satu su opušteniji, svatko ima priliku i dužnost javno nastupiti, dodati nešto svoje, biti kreativan, a dogodi se da cijela stvar nekoga i ponese pa i on nešto počne pisati. Svjesna sam da je interpretacija pjesme mnogim učenicima vrlo teška i da je i prerano to zahtijevati od njih. Puno mi je važnije da čitamo pjesme i to naglas, da uživamo u pjesničkoj riječi, zamišljamo pjesničke slike i kažemo kako se osjećamo uz pojedinu pjesmu. Dakle, ništa što svatko ne bi mogao napraviti. Kad tome pridodate i tihu glazbu u pozadini, „baš bude lijepo“ – kako je to jednom netko rekao J.

Oglasi

Svevremenski Gruntovčani

imageMoram priznati da sa serijom Gruntovčani imam, jednostavno rečeno Smiješak, kompliciran odnos. Naime, koliko mi je god serija draga i prirasla srcu, rijetko je mogu gledati. Ono što je njenom autoru žuhka komedija, posebno dira moje podravsko srce i s godinama smo serija i ja razvili odnos izbjegavanja.

Mladen Kerstner rođen je u Ludbregu, 3 kilometra dalje od mog mjesta bivanja. Njegovi su likovi stvarni, karakteri uzeti iz naše sredine, gotovo arhetipski primjerci. I danas tu žive svakojaki Cinoberi i Presvetli i u mnogim se ljudima nalazi djelić Dudekove dobrote i Regičine tragike. Gledati njihovu borbu, najčešće za puko preživljavanje, izaziva cijelu lepezu osjećaja. Ne možemo se othrvati i ostati na distanci, u ulozi objektivnog gledatelja, “vuče” nas u radnju, i moramo se smijati, ljutiti, zdvajati i plakati, posebno s Dudekom i svim nepravdama koje stoički podnosi. Moramo suosjećati s Regicom “koja bi htjela nešto promijeniti a ne može” i zato je “zapela u tom između”. Jer, kad nas Kerstnerovi likovi ne bi dirnuli, morali bismo se zapitati gdje je nestala naša ljudskost.

Koliko su likovi svojim odnosom ti koji nas pogađaju tamo gdje je Kertsner i htio, njegova je rečenica i koloritni govor ono što izaziva humor i mami osmijeh na lice.

Niste li jučer slušali radijske emisije Prvog programa Radio Zagreba „Između redaka“ i „Jezik i predrasude“, njihove snimke poslušajte ovdje.

http://rnz.hrt.hr/view_file.php?dat_id=49137&view=y – Između redaka

http://rnz.hrt.hr/view_file.php?dat_id=49132&view=y – Jezik i predrasude

Popularnost Gruntovčana ne prestaje ni skoro 40 godina nakon prvog pojavljivanja na televiziji. Nove generacije uranjaju u  Gruntovec i ponovno otkrivaju ljepotu kajkavskog narječja, govor kakav i danas postoji tu oko nas.

Šalabahteri naši suvremeni…

imageJeste li ikad napisali šalabahter? Ja jesam, pisala sam ih cijelo vrijeme školovanja pa i poslije. Oni poslije imali su više ulogu podsjetnika, a oni prije bili su puno funkcionalniji, naravno Smiješak. Kad se samo sjetim kreativnosti i domišljatosti, ne u pisanju, već u spremanju na mjesto gdje ga nitko neće naći… No, moram priznati da u tom dijelu i nisam imala baš nekih velikih uspjeha jer je pisanje šalabahtera uglavnom i ostajalo samo na pisanju. Usuditi se koristiti taj šalabahter na satu, eh, to je bilo nešto što mi baš i nije išlo. Uvijek mi je negdje u mozgu sitni glasić šaptao: „Što ako te uhvati?“. Što ćete, bolje kukavica, nego prepisivač.

Kakav je danas moj stav prema šalabahterima? Moram priznati da ih baš i ne viđam često. Ne sjećam se prije koliko sam godina zaplijenila zadnji. Još uvijek dobro vidim i čujem, stalno sam u pokretu pa šalabahteri baš i nešto nemaju prođu na mom satu. A ako i koji učenik uspije koristiti šalabahter, e onda je fakat majstor!

No, koliko god se borimo protiv šalabahtera kao pomoćnog sredstava kod pisanja ispita, dobro je pisati šalabahter. Zašto? Da bi učenik dobro napisao šalabahter, mora se itekako potruditi razlikovati važno od nevažnog, oblikovati kratke i jasne izreke, znati napisati natuknicu, odabrati dobar primjer ili ga zapamtiti. Ukoliko sve to svlada, šalabahter mu ni ne treba.

Druga je stvar što većina današnjih učenika to ne zna uraditi. Zašto?

a) Učenicima je izuzetno teško sažeti priču za prepričavanje jer nisu sigurni što je u njoj bitno, a što nije. Sažeto prepričavanje je proces koji se dugo uči i opet neki učenici nisu uspješni u njegovom svladavanju. A da bi napisali šalabahter, moraju gradivo skratiti do samog kostura.

b) Kako odvojiti važno od nevažnog, pitanje je u vremenu kad se samostalno pronalaženje podataka svodi na kopipejstiranje tuđeg sadržaja i njegovo potpisivanje bez navođenja autora. Kako iz nekog teksta izdvojiti važne podatke, trebalo bi učiti na satu na različitim primjerima. Zna li učenik izdvojiti važne podatke za svoj šalabahter, učinio je veliku stvar.

c) Zna li učenik objasniti neko pravilo na primjeru ili ponuditi svoj vlastiti primjer, otišao je i korak dalje, pokazao je da razumije o čemu se radi.

d) Znaju li vaši učenici pisati natuknice i učiti po njima? Ili imate obrnuti problem – da ne znaju odgovarati punom rečenicom? Opet nešto što bi se trebalo naučiti na satu.

e) Služe li se radije umnom mapom? Znaju li je SAMi izraditi?

clip_image001Predmet Učiti kako učiti itekako bi koristio našim instant generacijama jer nije dovoljno doći do podataka, važnije je te podatke preraditi i primijeniti na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Mojim sedmašima, koji su na satu razred kakav bi svatko poželio, nije dovoljno ono što na satu čuju i zapamte da bi bili uspješni. Nedostaje im samostalni rad, odnosno učenje kod kuće, a tu stepenicu nikako ne možemo prijeći. U situaciji kad treba zapamtiti dvadesetak nezavisno složenih veznika (ili si napisati šalabahter) oni ostvaruju neuspjeh. U čemu je kvaka?

Može se učitelj pretrgnuti od truda i smišljanja strategija i metoda ili uvođenja novih oblika nastave ukoliko učenik SAM ne uči. Pročitati, ponoviti, sažeti, podcrtati, povezati, vježbati, izraditi šalabahter – sve su to sredstva u postizanju cilja: naučiti nešto. Pa opet ispočetka i opet i opet.

Nemojmo se zavaravati (kao moji sedmaši) da za sve postoji mogućnost ispravka pa ćemo za to naučiti. Smije li liječnik pogriješiti nadajući se popravku? Arhitekt? Vlakovođa? Prometni policajac? Radnik na traci?

Ne, nemojmo govoriti da su to samo djeca jer kad tako postavimo stvari i stalno opravdavamo nečiji nerad ili smanjujemo potrebno do minimuma, što poručujemo toj istoj djeci? Ukoliko imaju izliku, sve je u redu. Ukoliko su ostvarili minimum, uspješni su. Hvala, ja ne bih htjela da takav učitelj/učiteljica uči moje dijete.

Naravno da djeca griješe i da se svakome dogodi da pogriješi. I naravno da su oni samo djeca. Ali, kad i gdje prestaju biti djeca i počinju se ponašati odgovorno? U petom razredu? Onako, preko noći? Kad im treba reći da nema više popravaka? Pa i životinje se mogu naučiti na određeni obrazac ponašanja, a kamoli ne djeca nakon godina takvog rada. A mi govorimo o malim ljudima koji se oblikuju u ljude od samoga rođenja. Kako će znati misliti ukoliko ih stalno štitimo takvim stavovima? Ne štitimo ih, nego im radimo medvjeđu uslugu.

I za kraj, ukoliko takvi učenici kod kuće imaju nekoga tko im se posvećuje i kontrolira ih, stvar nije izgubljena jer će nadoknaditi propušteno. A što kad toga nema? E, tad neće znati napisati ni valjani šalabahter!

Kakve veze ima lampica s nastavom hrvatskog jezika?

U smišljanju načina kako osvježiti, doraditi, unaprijediti ili oživjeti vlastiti rad, svaka ideja dobro dođe. Ponekad je dovoljna i samo jedna natuknica ili riječ izrečena u pravom trenutku da nam se upali lampica. Ništa bez te lampice Štreberski osmijeh.

Neki sam dan započela s obradom pridjeva u petim razredima, a na to se nadovezao objektivni i subjektivni opis. U ovom je slučaju obična igra asocijacija pogađanja otvorenog i zatvorenog prostora učinila čuda i pokazala da je dječji um divna stvar. I da se itekako razlikuje od odraslog: od smišljanja prostora do pogađanja pri čemu ocjena iz predmeta ne igra nikakvu ulogu (zato se ni ne treba čuditi da je učenik s disleksijom i disgrafijom briljirao!).

Ponešto se o asocijacijama može pronaći i u internetskom bespuću.

· Učenici OŠ Matije Gupca iz Cernika priredili su zgodne prezentacije (i savjet kako izraditi igru asocijacija na računalu)

· kao i učenici II. OŠ Čakovec.

· Materijala ima i na Portalu za škole,

· na Forumu razredne nastave te

· na stranicama Razredne nastave.

Naravno da materijala iz, recimo, matematike ima puno više Razočarani smiješak.

No, vratimo se lampici. Ove su me stranice jako razveselile jer su na jednom mjestu zapisani savjeti za bogaćenje rječnika i izražavanja, ne samo za primjenu u radu literarne grupe, nego i u nastavi. Savjete je na jednom mjestu objedinila Tilda Raić-Ergović iz OŠ grofa Janka Draškovića J.

Kako su Ezopove basne na satu informatike dobile novo ruho, pogledajte ovdje, a kako uvježbavati gradivo o pisanju posvojnih pridjeva ovdje.

Kao primjer prerađene tuđe ideje, može poslužiti ovakva radionica za sat izražavanja:

 

Ima li života u svemiru?

Radionica se može raditi po grupama. U grupi može biti najviše 5 učenika koji će na temelju određenih pitanja probati biti što kreativniji.
I. grupa
Putovanje na Mars.
Kako bih putovao/la?
Koje su sve mogućnosti i načini putovanja? Upotrijebi maštu.
II. grupa
Život na Marsu.
Što sam tamo našao/la?
Kako mi je bilo?
III. grupa
Iskustvo s povratka.
Što nosim sa sobom?
O čemu ću pričati prijateljima?

Zaključak

Grupa mladih istraživača putovala je na Mars.
Putovali su___________________________________________________
Prošli su sazviježđa ____________________________________________

Na Marsu su živjeli godinu dana.

Radili su______________________________________________________
Susreli su_____________________________________________________
Sa sobom su na Zemlju donijeli___________________________________

Dalje nastaviti sami …

  • ukoliko ima mogućnosti, za nagradu pogledati jednu epizodu Zvjezdanih staza Smiješak