Iz velegradskog podzemlja – opet o lektiri

Ponekad mi se čini da me dosta kolega i kolegica čudno gleda kad kažem da je na mom satu lektire opet bilo prisutno računalo. Jednom se dogodilo i da je jedna kolegica javno rekla da računalo nikad neće zamijeniti učitelja. Pa naravno da neće! Nit je to cilj uporabe računala u predmetu Hrvatski jezik. Koju strategiju, metodu, sredstva, pomagala ili stil ćemo upotrijebiti na satu bilo kojeg predmeta, ne ovisi samo o nama – ovisi u puno većoj mjeri o našim učenicima i njihovim potrebama. I ne kažem to zato što se prošlih dana pojačano govorilo o njihovim pravima. Čak suprotno, dječje su obaveze jednako velike kao i njihova prava!

Govorim o tome da se učenici mijenjanju i da ih mi moramo pratiti. E, pa za ovaj sam mjesec opet smislila kako u sat lektire uključiti računalo. Točnije, u čitanje lektire, pripremu za sat. Kako moja škola ima svoju Live@Edu domenu posta@os-bukovec.hr , učiteljica iz informatike mi je izašla u susret i otvorila adrese za učenike kako bih im mogla proslijediti tekst Vjenceslava Novaka „Iz velegradskog podzemlja“ u digitalnom obliku. Neki od učenika su mi dali e-adrese s drugih domena, uglavnom – bili su oduševljeni tom mogućnošću. S tekstom sam im poslala i zadatke za praćenje čitanja, ali sam ih i ispisala za one koji su htjeli. image

Zašto ih nisam jednostavno uputila u školsku knjižnicu ili na stranice eLektire? Prvenstveno zbog toga što sam htjela da mi svatko odgovori je l’ primio svoj primjerak teksta pri čemu je bilo vidljivo i kad, a onda i zbog toga da vidim kako ovakav način razmjene informacija funkcionira s mojim učenicima. A funkcionira zadovoljavajuće. U razredu gdje sam razrednica samo jedan učenik nije pročitao tekst (pa je čitao na satu) što je izvrstan rezultat znajući za njihove radne navike :-). Na pitanje koliko ih je čitalo direktno sa zaslona računala, diglo se pet ruku, a ostali su tekst ispisali. Primijetila sam i da je jedna učenica imala tekst ispisan sa stranica eLektire – znači mogu se snaći i u tom okruženju. Nisam primijetila niti jedan primjerak klasične knjige u razredu.

No, sve to ne bi ništa vrijedilo da se učenici nisu i pripremili za sat. I to baš u vrijeme kad sam polako postajala ravnodušna prema njima jer su oni ravnodušni prema bilo kakvom radu i prema svojim ocjenama. A vidi, sad su me iznenadili! Je l’ tome razlog što je tekst kratak ili što su ga primili u digitalnom obliku? Ne znam što bih odgovorila, ali ni prijašnjih godina nije bio 100 % odaziv na čitanje, bez obzira na kratkoću. image

Kako sam zadovoljna pročitanošću i pripremljenošću za sat, tako sam zadovoljna i samim dvosatom. Koristeći informacije sa županijskog skupa, promijenila sam tip pitanja i zadataka za interpretaciju teksta i pokazalo se da ovakav način odgovara mojim učenicima.

Učenici su bili podijeljeni u homogene skupine prema tipu zadataka koje su morali riješiti: jedna je skupina pripremala monologe u kojima su se uživjeli u ulogu Mikine žene i trebali ispričati:

a) kakav je život s Mikom,

b) kako se ostali stanari ponašaju prema njima,

c) što se dogodilo prošle noći,

d) zašto se Mika treba vratiti kući.

Druga je skupina pripremala optužnicu za Miku, a treća obranu. Četvrta je skupina bila podijeljena na podskupine i trebali su se uživjeti u Mikinu ulogu i opisati zašto je išao u gostionicu, o čemu je razmišljao i zašto nije otišao kući. Tema alkoholizma i ubojstva djeteta sve je učenike potaknula na iznošenje vlastitih stavova. Bilo je uvjeravanja, nabrajanja kako i zašto, suprotstavljanja, dokazivanja, ne odustajanja od vlastitog stava… Žustra rasprava utemeljena na činjenicama iz teksta :-). Što bi učitelj više trebao poželjeti? Da svaki sat lektire bude takav!

Dio sata bio je rezerviran i za kratku pismenu provjeru o trajanju radnje i retrospekciji, usporedbi bogataškog i siromašnog ručka (sociološka karakterizacija) te aktualizaciji – što bi se dogodilo da likove premjestimo u današnje doba? Bonus-zadatak tražio je od učenika da razmisle i napišu kako bi se Mikina obitelj mogla izvući iz bijede, vodeći računa o kojem je razdoblju riječ.

Prijašnjih je godina ovaj tekst učenicima često bio dosadan i težak za interpretaciju. Vjerujem da je dio i moja krivica upravo zbog pitanja tipa: Pronađi u ulomku primjer za psihološku karakterizaciju ili Prepiši …, Dokaži…

Sve to bilo je prisutno i u ovoj interpretaciji, ali na drugačiji način. Naravno, lakše je postaviti konkretno pitanje i očekivati konkretan odgovor, ponekad ni ne može drugačije (primjerice, „Nabroji glavne likove“), ali u većini slučajeva tekst treba prilagoditi poimanju naših dvanaesto- ili trinaestogodišnjaka ili nešto mlađih i starijih… Zapravo, čini mi se da treba ostati na tragu lektira iz nižih razreda u kojima je naglasak na doživljaju, na povezivanju s likovima, razmišljanju što bismo učinili kad bismo mi bili u njihovoj koži…, a opet zadovoljiti i onu književnoteorijsku stranu iz Nastavnog plana i programa. I, usput, biti učenicima zanimljiv. Mislite da je to lako? Jako je teško kad:

a) znate da nešto ne štima, a ne znate što ni kako (vi se trudite, a učenici su ravnodušni i nikako na zelenu granu),

b) vidite da neki mogu, a većina se ne trudi (pojedinci vam dokazuju da niste ludi i da razumiju što govorite),

c) povremeno s promjenom strategije dobijete pozitivnu povratnu informaciju (aha, kako to zadržati?),

d) ne znate gdje pronaći materijale i informacije (shvatili ste u kojem grmu leži zec i da morate puno toga promijeniti),

e) trebate odvojiti dodatno vrijeme kako biste prvo pronašli informacije, onda ih proučili pa se pripremili za nastavu.

Da, teško je mijenjati ustaljene navike, kad i žmirećki znate što trebate odraditi. Ali, jedino na takav način nećemo učenicima čitanjem lektire ubiti želju za čitanjem jer na popisu obaveznih djela ima previše onih koji im, i pokraj najbolje volje, nisu nimalo zanimljivi. A nisu zanimljivi ni meni, ali ja to ne smijem pokazati. image

Bit je u tome da djeca zavole čitanje i da čitaju (naravno, ima i takvih učenika jer su im tu ljubav usadili roditelji ili jednostavno žele čitati, ali je većina onih koji muku muče s čitanjem!), a ne da otkrivaju vrijednost eminentnih djela hrvatske književnosti. I to u osnovnoj školi gdje je u razredu većina učenika prosječna, nekoliko ih je ispodprosječnih, tu i tamo koji s individualiziranim programom (najčešće disleksija) ili sa smanjenim, a nađe se i pokoji iznadprosječni. U takvom okruženju čitati nešto nezanimljivo, nešto što ne razumiju, nešto što je vremenski daleko i govori o događajima s kojima se nikad nisu susreli – i ako još ostanete u klasičnom načinu interpretacije (knjiga, bilježnica za lektiru s pitanjima: tema, likovi, najljepši ulomak…), nije ni čudo da se čitanje zamrzi. image

A itekako bi nas trebala brinuti činjenica da djeca mrze lektiru. Ne smijemo se skrivati iza uspjeha onih koji vole čitati – oni nisu problem – problem je preveliki broj onih kojima je čitanje tlaka. Kako ćemo to promijeniti? Možemo li promijeniti?

Nema recepta, najčešće nema materijalnih mogućnosti nabavke suvremenih djela (nisu svima gradske knjižnice nadomak ruke!!!), često nema ni volje, ali ima puno mrežnih stranica sa sadržajem pojedinih djela pa tko voli…

I tu se vraćamo na ono računalo s početka priče :-).

Oglasi

Milenijsko čitanje bajki u SOS Dječjem selu Lekenik

 

Milenijsko čitanje bajki manifestacija je koja je 13. i 14. studenog 2010. privukla gotovo četiristo čitača bajki iz cijeloga svijeta na pozornicu Društvenog centra „Herman Gmeiner“ u SOS Dječjem selu Lekenik. Naravno, nisu svi fizički bili prisutni u Lekeniku jer su organizatori svim zaljubljenicima u čitanje bajki omogućili da snimke svog čitanja pošalju poštom ili e-poštom. Na taj su se način u čitanje uključili čitači SOS sela iz Makedonije, Rumunjske, Bugarske, Bosne i Hercegovine, Njemačke, Austrije, Slovačke, Albanije i Japana te mnogobrojni sudionici iz različitih krajeva Hrvatske. S pozornice su se čuli različiti jezici, a svima je bio zajednički pozdrav lekeničkoj djeci :-).

I Osnovna škola Veliki Bukovec sudjelovala je u Milenijskom čitanju, odabravši za čitanje bajku Puž i ružin grm Hansa Christiana Andersena, priču sa snažnom porukom za svu djecu i odrasle: svatko od nas treba dati sve od sebe kako bi nam svima bilo bolje, nemojmo samo čekati i kritizirati, život je prekratak da ga potrošimo na same sebe!

 

Više o događanjima u Lekeniku možete pročitati na sljedećoj stranici, a koja su još događanja u SOS selima u Hrvatskoj na ovoj stranici.

U savršenom svijetu osim prava postoje i obaveze

image U savršenom svijetu živjelo dijete koje bi svatko poželio: pametno, dobro, voljeno… Slušalo je roditelje i odrasle, s veseljem išlo svaki dan u školu, kad je napisalo zadaću, tražilo je još zadataka za riješiti. A što je tek voljelo čitati knjige! Bilo je omiljeno i društveno i imalo je dovoljno vremena za igru…

E, a sad Shrek kaže: Moš si mislit!

Nit ima savršenog svijeta, nit savršenog djeteta! I hvala bogu da je tako! Kad bi to, kojim slučajem, postojalo, čemu bi služili roditelji? Ne, ne, ne mislim kritizirati roditelje (i sebe samu :-))… Nisu ni roditelji uvijek dežurni krivac jer kao što ima loših zubara, loših kuhara, loših učitelja i loših roditelja, tako ima i dobrih zubara, dobrih kuhara, dobrih učitelja i dobrih roditelja. Dobrih i loših škola. Dobrih i loših učenika. Dobrih i loših ljudi…

clip_image002[1]Međutim, u tom bi savršenom svijetu ipak nešto bilo dobro: svako bi dijete imalo roditelje i bilo bi voljeno. Svako bi dijete imalo jednake šanse za bilo što u životu, ne bi bilo bolesno, s posebnim potrebama, gladno, iskorištavano… To bi bio jedini i dovoljan razlog da svi dignemo ruku za takav svijet.

U stvarnosti je sve drugačije. U stvarnosti se svijet nekoliko puta zaokrenuo oko svoje osi, a naše društvo, u svjetlu različitih reformi, odbacilo i pozitivne stvari. U stvarnosti biti učitelj i nije neko privlačno zanimanje za nas koji to jesmo ili, koliko od vas je izgubilo onaj polet početnika i promijenilo mišljenje od „ biti učitelj je zvanje“ u „biti učitelj je zanimanje“? Ukoliko niste učitelj, teško ćete razumjeti o čemu govorim kad kažem da bi svatko trebao probati biti učitelj barem tjedan dana. Samo tjedan dana pripremanja nastave, pregledavanja zadaća, ispravljanja različitih radova, ispitivanja, slušanja isprika ili onoga što nam učenik želi reći, provjeravanja lektire, individualiziranog rada ili rada s učenicima s poteškoćama u učenju. Tjedan dana strpljenja, razumijevanja, uvažavanja socijalnih poteškoća, skupljanja novaca za školsku kuhinju i autobus, dopunske i dodatne nastave. I još: tjedan dana s osmijehom na licu, dobrog raspoloženja, kondicije i radnog elana! Pomnožite to s brojkom od oko 90 učenika i evo vam razloga zašto neki od nas ne stignu gledati televiziju! clip_image003

U stvarnosti ja ne stignem gledati televiziju preko tjedna jer još nisam u onoj krasnoj kategoriji da su mi djeca odrasla. Prevedeno: nemam vremena od nagomilanih obaveza. Kako to objasniti mojim učenicima? Oni samo govore o pravima kao i većina roditelja. I u medijima se govori o dječjim pravima. Tko govori o dječjim obavezama? Zar samo mi, učitelji?

Danas sam čula jednu nadasve zanimljivu, nazovimo je tako, misao: „Pa što ti učitelji misle, dijete je u školi od 6 do 2, cijelo radno vrijeme nekog radnika, i onda još doma mora pisati zadaću!“ Halo, koja škola radi od 6 do 2? To bi barem trebali znati, ako nitko drugi, oni koji žive pokraj škole i čija djeca uglavnom dolaze u školu 5 minuta prije početka nastave (u našem slučaju 7 i 25). Što se mene tiče, zadaću ne moraju pisati. Ne moraju ni učiti. Ja ću ocijeniti ono što pokažu. Kako je pisanje zadaće obaveza svakog učenika, ona ulazi u ocjenu. A učenje? Možda bismo se trebali obratiti nekom inovatoru da smisli način kako znati, a ne učiti.

Negativno mišljenje o učiteljima, ponekad izneseno i s određenom dozom mržnje, činjenica je s kojom svi mi živimo. I navikli smo na nju. Jesmo li svi isti? Nismo. Jesu li svi roditelji isti? Nisu. Međutim, javnost je sklona sve učitelje strpati u isti koš, a sve roditelje ne. Svima nam se pripisuje kolektivna krivnja za različite stvari, svi imaju mišljenje o nama i našem radu (kao i o pravopisu i nogometu:-)), a nitko nas ne sluša kad govorimo što bismo htjeli i što bismo mi promijenili u školstvu. Eto, tako iz dana u dan, iz godine u godinu… Dovoljno je reći da nas razumiju samo oni koji žive s nama u istom prostoru, pri čemu ne računam braću koja žive u drugom prostoru. clip_image004

Obaveze djece, naših učenika? Danas smo na satu razrednika razgovarali o dobrim i lošim navikama. Naravno, svi su priznali da su lijeni, to nije nikakva sramota. Međutim, nisu lijeni za vježbanje sviranja različitih instrumenata. Je l’ to što te svoje obaveze plaćaju, uzrokuje i drugačiji stav prema njima? Ili stav roditelja? Ako ne novčani, onda vremenski? Ili škola uopće nije shvaćena kao obaveza?

Biti učenik je zanimanje, a svako zanimanje sa sobom nosi i određene obaveze. Obaveze učenika navedene su u različitim dokumentima koje svake godine ispočetka iščitavamo na prvom satu razrednika i na prvom roditeljskom sastanku. Netko nas posluša, netko ne. Netko shvati ozbiljno, netko ne. Nakon određenog broja godina u nastavi, i učitelji se nauče nositi s time da najčešće ne mogu promijeniti ono što su zasadili roditelji i ne uzimaju to k srcu.

Međutim, s vremena na vrijeme, pojavi se i razred koji nam ponovno vrati vjeru u smisao poučavanja, koji nas iznenadi voljom i trudom… Razred u kojem se čitaju i knjige koje nisu za lektiru (da, dočekala sam i to!), koji je ostvario prekrasan start u petom razredu, od 18 petica u diktatu o pisanju velikog i malog slova do redovitog pisanja domaćih zadaća. Koliko toj djeci znači pohvala i pozitivno okruženje, koliko se javljaju i žele, unatoč i ponekim poteškoćama, pokazati što znaju, koliko iza većine njih stoje njihovi roditelji… I nema remećenja rada kad su svi svjesni da mogu napredovati, javiti se, odgovarati, da će njihov trud biti prepoznat i nagrađen.

Kao i u svakom drugom razredu, samo kad bi to htjeli…

Biti kreativan je lijepa stvar. Ali, što znači kreativnost kad nema volje i upornosti da se ona razvija, kad nema dosljednosti i upornosti? Ni biti pametan nije dovoljno. Nikakav kvocijent inteligencije neće nadoknaditi upornost i rad. Ili statistički: ne uspijevaju najpametniji i najkreativniji, uspijevaju najuporniji. Prva prilika za provjeru statistike je peta godišnjica male mature, a prava provjera 10. godišnjica. Tad je sve jasno, i nama i njima.

Biti odličan učenik – ponos ili sramota?

image

Jeste li se ikad u svojem radnom vijeku susreli sa situacijom kad učenik /učenica plače jer dobiva samo odlične ocjene? Da, plače jer dobiva petice koje su trn u oku većem dijelu razreda. I pri tom valja napomenuti da je spomenuta osoba izrazito pristojna, savjesna, marljiva, lijepih manira, spremna pomoći drugima i da dolazi iz dobre obitelji. Uspjeh koji je rezultat osobnog truda i zalaganja izvrgnut je poruzi, odlične ocjene se omalovažavaju i pripisuju učiteljevom poklanjanju, sve što se napravi izvan nastave pripisuje se tuđoj pomoći.

Zamislite to dijete i poruku koju dobiva, zamislite njegove osjećaje i razmišljanja. Rijetko bi se koja odrasla osoba mogla nositi s takvim teretom, a mi govorimo o trinaestogodišnjacima.

Okrenimo stranu i razmislimo o njoj u svjetlu modernog poimanja svijeta, onog koje polako prevladava u društvu koje nas okružuje – ta je osoba prava čudakinja i nenormalna. Molim vas, ta gdje toga ima da učenik bude baš u svemu dobar i još k tome i lijepo odgojen? Nužno u svojoj školskoj sredini mora biti neprilagođen jer se ne uklapa u okruženje koje diktira većina. Strši svojom pojavom, a kad je jedini u razredu… što onda?image

Kad malo razmislim, više puta sam se srela sa situacijom da su odlični učenici neshvaćeni i izloženi poruzi iako upravo tim svojim kritičarima kontinuirano dozvoljavaju prepisivanje domaće zadaće ili im čak pomažu i u učenju. Dogodilo se da sam predavala i u razredima gdje je bila sramota dobiti dobru ocjenu i gdje su se učenici natjecali tko će dobiti lošiju. Ili da su učenici namjerno dobivali loše ocjene kako bi privukli pozornost na sebe. Ali, ovolika količina zavisti i jala, potresla me do temelja. Još kad se tome pridoda izvor cijele priče, čovjek se mora zapitati kamo mi to idemo i što će biti od naše djece?

Zar je zaista došlo do toga da je znanje sramota, da je dostizanje zadanog cilja obična glupost, da je imati želje i težiti nečem višem – predmet ismijavanja? Kako možemo dopustiti da djeca rastu bez cilja, bez smisla, bez potrebe da učine nešto, makar i za sebe, ako već ne za druge? Hoćemo li se uskoro zapitati kako poučavati one koji ne žele biti poučavani?

Što ja, kao razrednica, mogu učiniti da moji učenici shvate da su sami krojači svoje sudbine? Moram priznati da niše nemam ni ideja, ni snage, ni volje i želje. Više ne znam što reći jer sve što kažem, ode u vjetar. Sva moja briga i htijenje da shvate, da vide, da nešto poduzmu kako bi im bilo bolje – uzaludno je. Ne čuju me ni oni, ni većina njihovih roditelja. A to žalosti, izgleda, samo mene.

Nisam htjela pisati o ovome, ali eto – ne izlazi mi iz glave od jučer.