Sjećate li se svog maturalca, onog malog i onog velikog? Moj je mali maturalac iz današnje perspektive imao neke odlike avanturizma – išao je samo moj razred s razrednicom, putovali smo vlakom do Rijeke, a zatim redovitom autobusnom linijom do odredišta u okolici Kraljevice. Boravili smo u bungalovima, a do prvog smo diskača morali pješačiti dijelom po magistrali, dijelom po šljunčanom putu. Zanimljivo da se najviše i sjećam pješačenja, plesa i kupanja. Zajedništva koje nas je povezivalo, zezanja i sitnih dječjih radosti. Kroz maglu se sjećam vožnje brodom, a jesmo li išli i na kakav izlet , nemam pojma. Nisu nam trebali telefoni ni televizori, dovoljni smo bili sami sebi.
Tridesetak godina poslije potpuno drugačija slika. Na maturalac idu tri razreda s četiri pratitelja, autobusom s klimom, odsjedaju u hotelu u kojemu svaka soba ima televizor, svi sa sobom nose mobitele i većinu vremena provode tipkajući i objavljujući statuse i objave na fejsu. I fejs je s nama pošao na maturalac. 
Koliko aktivno fejs participira na maturalcu?
· Situacija prva:
Puni smo love i prvi prvom stajanju svi kupujemo dodatne bonove za telefon, da nam ne usfali.
· Situacija druga:
Gle, u hotelu je još jedna škola i to iz susjedne Koprivnice. Na prvu loptu „častimo“ se komplimentima, ali drugu večer ima tu već nešto… Padaju objave na fejsu, pokušavamo biti duhoviti pa malo i vrijeđamo one na koje su cure bacile oko. Fejs je divna stvar, možeš reći sve što ti padne na pamet, a da osobu ne gledaš u oči. Koja hrabrost napisati one dvije riječi!
· Situacija treća:
Tko će biti glavni u sobi? Kako se četiri ženske osobe mogu podnositi pet dana u istom prostoru, a da sve budu glavne? Evo svađe! Opet uskače dragi nam fejs i svi znaju koja je kojoj što napisala. Ponekad mislim da je fizička ljepota obrnuto proporcionalna ljepoti verbalnog izražavanja. Sram me i napisati što su si sve rekle. Nakon što sam i ja pokazala zube, ali u stvarnom vremenu, i obećala da mogu ići doma, ali samo ako ja nazovem roditelje da dođu po njih – idila – „Netko se posvađao? Svašta!“
· Situacija četvrta:
Vožnja barkama po kanalima dolinom Neretve. Čista nirvana, jedino da mi je zabaciti noge u vodu… I uživati… Ali ne, zvuk dolazne poruke remeti tišinu, treba vidjeti što ima novo u „stvarnome životu“. Avatari su nas preuzeli, ovdje bivstvuje samo naše tijelo. Šteta. „Već je prošlo sat i pol vremena?“ – možda su neki ipak uživali? 
· Situacija peta:
Sumrak, vjetrić pirka, čekamo polazak u grad, odmaramo se nakon šetnje. Oko stola 4 -5- osoba razgovara: Gle, što mi je napisao! A koji je to, pokaži mi ga! Poslao mi je zahtjev za prijateljstvo!… S druge strane terase sjede ti isti dečki o kojima se razgovara.
· Situacija šesta:
Vozimo se kući, još dva – tri sata i doma smo. „Ima netko kune na mobitelu? Posudiš mi?“. Konačno više nema potvrdnih odgovora. I što se onda dešava? Onaj koji je ponio gitaru dolazi do izražaja i autobusom se pronese pjesma. Pjevamo sve pa čak i neke školske pjesme jer svi znaju riječi. Pjesma se ori, padaju varijacije. Smijemo se, skrivam im kape, zezam dečke koji su doživjeli romansu… Definitivno najbolji dio maturalca za mene.
Ah, te tehnologije! 